↧
Ulica otvorenog srca 2014: Od ove godine “za bake i deke”
↧
Učimo Španski: Franco la verdadera historia
↧
↧
DINKO GRUHONJIĆ: Kad Romi jedu naše pljeskavice…
Sretna Nova godina, Srbijo!
foto: Facebook Zokster Something
Tople duše slovenske
Priča mi drugar kako je pre neki dan, u samom centru Novog Sada, prisustvovao sledećoj sceni. Nekoliko mladih ljudi je prolazilo i pričalo na mađarskom jeziku. U susret su im dolazili momak i devojka, mimoišli su se, momak se okrenuo i viknuo: „P…. vam materina, idite u Mađarsku pa tamo pričajte mađarski!“
Ovaj moj drugar bio je zapanjen. „Stajao sam tamo, otvorenih usta, zanemeo, nisam znao šta da kažem. Nekontrolisano sam počeo vikati prema tom momku: ‘Da li si ti normalan, da li si ti normalan…!’. Vikao sam kao lud za njim, on se okrenuo ali ga je devojka povukla i oni su otišli. Potrčao sam za mladim ljudima koji su pričali mađarski, sustigao ih, sklopio ruke i rekao: ‘Molim vas, izvinite’. ‘A zašto nam se vi izvinjavate?’, pitali su. ‘Molim vas, izvinite, shvatićete već zašto…’“, ispričao mi je, još uvek iznerviran, iako su od tog događaja bila prošla već dva dana.
Ivica Dačić, bivši Miloševićev mali od palube danas tzv. premijer ikandidat za Nobelovu nagradu za mir zajedno sa Hašimom Tačijem i evropskom baronicom Ešton, saopštio je pučanstvu da ne treba da se iznenadi ukoliko nam EU uskoro ponovo uvede vize. Doduše, bilo bi malo neobično da u isto vreme konačno otvorimo pregovore sa Unijom i zatvorimo granice, to jest fasujemo vize. Ali, nastavio je Dačić, problem je u tome što previše naših državljana odlazi na Zapad i tamo se prijavljuju kao azilanti pa se ispostavi da su lažni. Azilanti, ne državljani. Nije propustio priliku da, onako „uzgred“, pomene da su lažni azilanti – naravno – Romi i, ko bi drugi nego – Albanci. Doduše, istovremeno je rekao da evropske zemlje ne žele Srbiji da isporuče spiskove sa imenima i prezimenima lažnih azilanata, jer bi se to kosilo sa ljudskim pravima. Pa kako, majku mu, onda Dačić zna da su u pitanju baš i isključivo Romi i Albanci? Heh, pa ko bi drugi bio! Nego Romi, a naročito Albanci, koji su ispucali sva oružja da zaustave Srbiju na nepovratnom evropskom putu pa sad masovno hitaju u Nemačku i lukavo traže azil.
Dakle, ubiše nas azilanti! I spolja i iznutra. Jer u Srbiju dolazi sve više emigranata iz Afganistana, Pakistana i ostalih unesrećenih zemalja, koji se pokušavaju domoći Evrope. Pa se zajebu i krenu preko zemlje Srbije. Tu se, naravno, suoče sa tipičnom toplinom slovenske duše, od koje spontano izgore barake namenjene za privremeni smeštaj tih ljudi. Prekjuče Banja Koviljača, juče Mladenovac, Obrenovac… Organizovao se narod spontano, kad je država donela odluku da nevoljnike smesti baš u njihove opštine. Opkolio, zanoćio, zapalio narod i logorske vatre, prenela se varnica – slučajno, da kako bi drukčije – i na one napuštene azilantske barake. Vele, ne zato što su rasisti, šovinisti, ne daj bože fašisti, već zato što se brinu, veoma se brinu za sigurnost vitalnih industrijskih objekata. A, usput, nisu ni sigurni da ti azilanti nisu zarazni…
A i ti Romi, i oni su sami po sebi azilanti… Tu se muvaju, žive na obodima gradova u kartonskim kutijama, ulaze konjskim zapregama, tzv. romobilima, u naša uređena naselja, onako prljavi kopaju po našim urednim kontejnerima za smeće, kradu naše lepe šahtove, prodaju ih u sekundarne sirovine, baš kao i naše sređene putokaze pored autoputa. Prose, kurvaju se, džepare… Sve u svemu, ruže naše gradove, brate, ti cigani…
Roma’s unfriendly restoran
Evo, desilo se da je čak iMekdonalds dospeo nedavno na novosadski Prekršajni sud jer je prošlog leta jedan bodigard u Meku zabranio malim Romima da uđu u restoran. Novosađanka Maja Rogićhtela ih je uvesti da jedu, jer su joj kazali da su gladni. Krenula je s njima unutra, a na vratima se raširio stasit mladić i rekao: „Gospođo, vi možete ući, ali oni ne mogu“. Vrlo brzo je shvatila da nije u pitanju skrivena kamera, već da Romi (trojica: od 8, 7 i 5 godina) stvarno ne mogu unutra. Rekla im je da sačekaju ispred, ušla po hranu a onda su seli u baštu Mekdonaldsa i svi pojeli to što su hteli.
No, tvrdoglava Maja Rogić nije se zaustavila na ovome. Ona je pozvala medije, pojedini mediji su to i objavili, reagovala je Poverenica za zaštitu ravnopravnosti i Mek je dospeo na sud. Šta će biti epilog, čuće se. Zanimljivo je, međutim, bilo pratiti komentare na pojedinim internetskim portalima. Za ovu priliku odabrali smo nekoliko komada sa onih tzv. liberalnih medija.
„Ta deca mene plaše.“
„Lično znam 3 slučaja teškog ubistva koje u počinili Romi nad ostalim građanima.“
„Odgovorno tvrdim da se romska deca više najedu pljeskavica,voća i čokolade od ostale dece. Neka srpska deca nisu jela pljeskavicu godinama.“
„Kako da čovek ne bude rasista ili fašista kada slična ‘nevina’ obojena dečica pretuku njegovog sina i ukradu mu mobilni????“
„Imam drugare Rome i znam da traže veća prava od bilo kog drugog čoveka, samo zato što su Romi.“
A poznata je stvar i da ti Romi, manjine uopšte ali Romi naročito, zloupotrebljavaju svoj položaj i pod izgovorom navodne ugroženosti, zajebavaju državu na svakom ćošku. Čak se i na univerzitet poneki upiše, pod izgovorom da je Rom. Imao-nemao dovoljan broj bodova, ovi sa fakulteta ga prime pa se još onda time i diče. Dok mi, belci, ostajemo ‘ladno ispod crte, a željni smo da upijamo visokoškolske mudrosti. „Pa dobro, što se onda i vi ne izjasnite kao Romi, to vam niko ne može zabraniti, i evo vas začas iznad crte?“, pitao sam, naivno, mlade ljude koji su mi izložili „argumente“ o romskim manipulacijama, i umesto odgovora dobih samo pogled tipa: „Vid’ budale, zar mi da budemo cigani!“
No, da bismo ubuduće izbegli ovakve „nesporazume“ kao što je bio ovaj u Mekdonaldsu, evo jedan konstruktivan predlog: da uvedemo natpise na kafanama „Roma’s unfriendly“? Doduše, to sa zabranama ulaska ljudi u raznorazne objekte zbog vere, nacije, boje kože itd. već su neke nacije pokušale. I nije bilo hepienda…
↧
kad bi se zajebavali: “Iskustva samoupravnog socijalizma, kakav je nekada postojao u Jugoslaviji, sada su putokaz radnicima u SAD-u, Španjolskoj, Argentini i drugdje”
Noam Chomsky
Noam Chomsky, američki lingvist, filozof, povjesničar i politički aktivist, poznat po svom kritičkom stavu prema američkoj vanjskoj politici i modernom kapitalizmu, za Glas Rusije je dao intervju u kojem tvrdi da Izrael, jednako kao i Sjedinjene Države, ne žele da Bashar Al-Assad ode s vlasti, ali su i jedni i drugi prilično zadovoljni trenutnom situacijom u kojoj se Sirijci ubijaju međusobno.
U vezi s iranskim nuklearnim programom, zapad, tj. SAD i njihovi saveznici, a posebno Izrael, opisuju Iran kao najozbiljniju prijetnju svjetskom miru, no arapski svijet ne misli tako i većina arapskih naroda, suprotno onome što govore njihovi diktatori, kao prijetnju ne vidi Iran, nego SAD i Izrael. Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja se može riješiti samo na način da se Bliski Istok proglasi denukleariziranom zonom, tvrdi Chomsky, ali je Izrael blokirao sve pokušaje u tom smislu.
Po njegovom mišljenju, da su SAD i Izrael doista htjeli svrgnuti Bashara Al-Assada, dovoljno je bilo mobilizirati izraelske trupe na Golanskoj visoravni i sirijska vlada bi bila prisiljena na jug preseliti veći dio snaga, čime bi oslabio pritisak na pobunjenike. Izrael to nije učinio jer to naprosto nije u interesu židovske države, tvrdi Noam Chomsky.
Govorio je i o brojnim drugim temama i pojasnio svoje stavove, koji su po mnogima “anarhistički”, iako on sebe naziva “anarhosindikalistom” koji smatra da nelegitimnu vlast treba mijenjati na način da se stvaraju alternativne institucije kojima će temelj biti zajednica radnika koji će onda nadzirati svoje sudbine i svoje institucije, te slobodnim udruživanjem stvarati različite vrste federalnih zajednica. Izvorište za takav način organiziranja i društvenog poretka Chomsky vidi u povijesnim iskustvima Istočne Europe, s posebnim naglaskom na jugoslavenski samoupravni socijalizam, kojega, po njegovom mišljenju, danas pokušavaju što bolje ostvariti na razini lokalne samouprave ili na primjer u Sjedinjenim Državama u Rust Beltu, Kataloniji i drugdje po svijetu. Uspjesi radnika koji su se odlučili na takav korak ovise o okolnostima, ali ono što je već učinjeno Chomsky smatra velikom pobjedom.
Ekskluzivni intervju za Glas Rusije – Noam Chomsky
Anarhizam i anarhosindikalizam
Glas Rusije: Profesore Chomsky, drago nam je da smo s vama u društvu. Možete li nam ukratko opisati što je anarhizam ili točnije anarho-sindikalizam?
Noam Chomsky: Mislim da je to najbolje opisao jedan od vodećih mislilaca i aktivista u modernom svijetu anarho-sindikalizma, Rudolf Rocker. On je opisao anarhizam kao neodređeni skup vjerovanja koje pruža određene odgovore na ono što on naziva “opća tendencija u povijesti čovječanstva”. Potrebno je preispitati prirodu društvenih, gospodarskih, političkih struktura, te razotkriti strukturu hijerarhije i dominacije od koje se mora zahtijevati da dokažu svoju legitimnost. Te strukture nemaju opravdanje ako ne mogu dokazati svoj legitimitet, a ukoliko ga nemaju treba ih demontirati i onda rekonstruirati odozdo. To treba učiniti u kontekstu postojećeg društva. Razvijati alternativne institucije koje će biti slobodnije i pravednije i nadati se da će se svijet razvijati u smjeru slobodnih udruga radničkih zajednica koje će nadzirati svoje institucije i svoje sudbine, a sve u suradnji s ostalima tako da tvore različite vrste federalnih zajednica i tako dalje. To je osnovni argument anarhizma. Sve u svemu, to je moj pogled na anarho-sindikalizam u posebno složenim industrijskim društvima.
Glas Rusije: Dakle, je li riječ o radnicima koji kontroliraju vlastit rad i poduzeća, te na taj način djeluju van prema društvu?
Noam Chomsky: To je jedan od ključnih aspekata. U stvari, anarho-sindikalizam je jedna nijansa u ljevičarskom protuboljševičkom marksizmu. Ljudi poput Antona Pannekoekua, Paula Matticka, Karla Korscha i drugi su bliski idejama iz velikog uspjeha anarhista 1936. godine u španjolskoj revoluciji, prije no što će biti slomljena, a imali su jaku potporu marksista koji su takvu zajednicu smatrali nečim što je od općeg interesa i da je kao takvu treba podržati.
Glas Rusije: Kako mislite da radnici mogu kontrolirati vlastiti rad? Kako se to organizira i nastaje?
Noam Chomsky: Pa, to sad imate na više mjesta, a prije se događalo u cijelom svijetu. U to su se ulagali veliki napori u Istočnoj Europi. Uzmite primjer socijalističko samoupravljanje u Jugoslaviji. U Sjedinjenim Državama upravo sada, u starom ruševnom Rust Beltu gdje je propala industrija, u određenoj mjeri je došlo do preuzimanja vlasti i poduzeća od strane radnika. Potom ogromna institucija koja je postala veliki konglomerat u Španjolskoj u rukama radnika. Tamo imate sve; tešku industriju, banke, bolnice, život u zajednici i tako dalje.
Glas Rusije: Događa li se to spontano ili postoji sustav koji regulira samoorganiziranje radnika. U SAD-u to rade na jedan način, a španjolski Mondragon na drugačiji. Postoji li nekakva zajednička vizija?
Noam Chomsky: Tu nema klasičnog vodstva ili Biblije i stvari se razvijaju na osnovu okolnosti koje postoje. Dakle, uvjeti u Rust Beltu u Sjevernom Ohiu, Kataloniji ili 1936. su prilično različiti, ali i sama pozadina. Međutim, postoje sličnosti u načinu preuzimanja od strane radnih ljudi i seljaka koji žele nastaviti živjeti svoje živote.
Glas Rusije: Recimo da se Mondragon želi udružiti s nekim iz Rust Belta…
Noam Chomsky: To je ono što se i događa. Ne znam koliko daleko će u tome otići, ali jedan od glavnih američkih sindikata, onaj radnika u čeličanama, sada surađuje s Mondragonom. Oni pokušavaju raditi tako da prema modelu Mondragona razviju sličan sustav u starim industrijskim područjima Sjedinjenih Država i ožive ih na temelju radničkog dioničarstva i zajedničkog vlasništva i nadzora.
Glas Rusije: Možete li komentirati Tea Party i njihovu taktiku? Oni nastupaju gotovo kao anarhisti, u smislu “vlada je loša i uništiti će sve ono što je dobro”, a na neki način razmišljaju kao i ljudi na ljevici, o sebi i drugima. Na neki način su najveća revolucionarna skupina u Sjedinjenim Državama, pa čak su uspjeli zaustaviti vladu na 16 dana.
Noam Chomsky: Ja ih ne bih nazvao “revolucionarnima”. Mislim da ih je nabolje opisao jedan od vodećih konzervativnih političkih analitičara, Norman Ornstein, koji promišlja o Republikanskoj stranci uopće, na modernu Republikansku stranku, ali Tea Party je ekstremni primjer. On ih je opisao kao radikalnu pobunu koja se protivi racionalnom, političkom kompromisu, a sve kako bi sudjelovali u parlamentarnom sustavu, no u sebi ne nose nikakve pozitivne ciljeve. Oni se ne protive previše moći države i podržavaju državnu vlast. Vidite, oni podržavaju snažne sustave koji podržavaju privatno vlasništvo, što je njihova koncepcija moći, za razliku od tradicionalnih anarhista koji su se protivili odnosu dominacije između gospodara i sluge, između vlasnika i radnika. To je jedan od glavnih, jedan od elementarnih načina dominacije, kojemu su se anarhisti uvijek suprotstavljali, a oni to podržavaju. Oni tvrde da koncentracija moći u privatnim rukama samo može koristiti narodu i to bez ikakvih ograničenja. Kad oni sebe nazivaju “protu-vladinim pokretom”, to znači da oni ne žele da vlada ograničava količinu moći koja je koncentrirana kod privatnika, tj. da oni moraju dominirati društvom. To je vrlo daleko od pravog anarhizma. Razlog što su uspješni je stoga što imaju ogromnu količinu privatnog kapitala koji im pruža podršku. Oni su izuzetno dobro financirani, a mediji su od njih napravili istinski narodni pokret. Pri tom, imaju bazu i obraćaju se isključivo bijelcima, sitnoj buržoaziji, malim trgovcima i tako dalje. U njih ima i elemenata koji su vrlo nacionalistički, pa čak i rasistički. Imaju moć i značaj, ali to trebaju zaslužiti potpori koju imaju, a Tea Party služi isključivo interesima krupnog privatnog kapitala.
Glas Rusije: Razmišljao sam više u smislu da vlada ne bude u stanju dobiti legitimitet i da Tea Party zapravo vrlo izravno izaziva vladu i da su u mogućnosti biti izabrani kao vlast.
Noam Chomsky: Oni imaju podršku naroda i imaju veliku financijsku potporu, a većina njihove moći dolazi od namještanja izbornih rezultata i redizajna izbornih jedinica. To možete vidjeti. Na primjer, oni su moćni sada kao predstavnici, a zapravo republikanci imaju većinu zastupnika, ali uz brojčano manje glasova. Tako je bilo u posljednjim izborima, na kojima su demokrati zapravo osvojili značajnu većinu glasova za ulazak u Kongres, ali preraspodjelom izbornih okruga i ogromnom količinom novca desnica je pobijedila. U stvari, postoji dobra studija velikog politologa koji je dugo godina radio na financiranju kampanje, Thomasa Fergusona, sa Sveučilišta u Massachusettsu. Njegova studija je pokazala gotovo linearan odnos između količine novca uloženog u kampanju i izborne pobjede, koja je praktično kupljena.
Sirijska kriza i mirovna konferencija Ženeva 2
Glas Rusije: U redu, možemo preseliti na Bliski Istok i govoriti o Ženevi 2 i sirijskoj krizi. Saudijska Arabija se protivi bilo kakvom dogovoru Sjedinjenih Država i Rusije ako će Assadova vlada ostati netaknuta, a zamjenik ministra vanjskih poslova Saudijske Arabije je izjavio da je nedavno posjetio Izrael, a znamo da i jedni i drugi misle da je Iran glavni uzrok krize na Bliskom Istoku.
Noam Chomsky: Mislim da se saudijsko-izraelski odnos razvija na temelju suprotstavljanja Iranu i da stvarno nema veze sa Sirijom. Izrael nije pokazao nikakve naznake da želi da u Siriji pobijede pobunjenici, a isto tako i SAD. Da su SAD i Izrael htjeli srušiti Assadovu vladu, mogli su učiniti puno više od slanja oružja ili bombardiranja. Na primjer, bilo bi dovoljno da Izrael mobilizira snage na Golanskoj visoravni i sigurnosno ugrozi sirijski teritorij i to u neposrednoj blizini Damaska. Dakle, da je Izrael tamo mobilizirao snage, sirijska vlada bi bila primorana da preseli svoju vojsku na jug i popusti pritisak na pobunjenike. To je jedna vrlo jednostavna stvar koja se mogla učiniti, ali se to nije dogodilo, jer njima nije u interesu da Assadova vlada padne, barem kada je Izrael u pitanju. Oni su prilično zadovoljni činjenicom što se Sirijci ubijaju međusobno i nema naznaka da žele promjenu, što je opet, ako ostane tako, za Siriju samoubojstvo i katastrofa. Pregovori tipa ženevske konferencije pružaju malu, ali vrlo malu nadu, no mnogi uvjetuju pregovore odlaskom Assadove vlade, a to je opet uvjet pod kojim oni ne žele sudjelovati. Teško će se dogoditi i da se pobunjenici pojave na pregovorima, iako oni tvrde da to žele. Njima je teško naći predstavnike. Postoji mala mogućnost, ali to je zapravo jedina koju ja vidim kao nadu za spas Sirije. Sirija je danas podijeljena zemlja. Kurdsko područje je formalno proglasilo samostalnost, ali i oni se bore protiv pobunjenika, a možda bi čak mogli tražiti da se povežu s iračkim Kurdistanom. Ostatak zemlje je podijeljen između vladinih i pobunjeničkih snaga i za sada nema naznaka da će jedna strana u potpunosti poraziti drugu.
Iran i iranski nuklearni program
Glas Rusije: Mislite li da smo svjedoci transformacije američkih političkih aspiracija na Bliskom Istoku i to zbog odnosa s Rusijom? Kako komentirate današnju ulogu Rusije u svijetu i što se događa s Iranom? Postigli su privremeni sporazum i to upravo u Ženevi o kojoj smo govorili.
Noam Chomsky: Iransko pitanje je zapravo nešto što je odvojeno, iako je u pozadini sve veći rascjep koji se pogoršao zbog invazije na Irak, a sunitsko-šiitski sukob se sada proširio diljem regije. Ono što se događa Siriji to dokazuje. Uz Iran s jedne strane i Saudijsku Arabiju na drugoj, Irak je rastrgan na dijelove. Mislim da je samo danas ubijeno na desetke ljudi; šiitskih hodočasnika na putu prema Karbali, ali svaki dan je sve više zvjerstava. Danas je izdana i fetva od vodećih šiitkih klerika koji naoružanim iračkim šiitima Muqtada al-Sadra odobrava da se idu boriti u Siriju. U tijeku je eskalacija rata između sunita i šiita. Što se tiče Irana, to je poseban problem. Iran je na zapadu, u Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima, posebno Izraelu, zbog njihovog nuklearnog programa opisan kao najozbiljnija prijetnja svjetskom miru. No, to je samo zapadna opsesija i ne odgovara istini. Nesvrstane zemlje, kojih ima najviše na svijetu, snažno su podržale iransko pravo obogaćivanja urana, uz poštivanje Ugovora o neširenju nuklearnog naoružanja. To su učinile i nedavno na konferenciji nesvrstanih u Teheranu. Ako pogledate arapski svijet, onda ćete primijetiti da se arapski diktatori suprotstavljaju Iranu i njegovoj politici, a stanovništvo ima drugačije mišljenje. Mnoge ozbiljne ankete, kao i nova knjiga koja je upravo izašla, a napisao ju je Shibley Telhami, vodeći zapadni ekspert za istraživanje javnog mnijenja, govore da u arapskom svijetu ljudi ne smatraju Iran kao prijetnju i vrlo je mali postotak onih koji misle drugačije. Iran je prijetnja za stanovnike Sjedinjenih Država i Izraela, ali to je zbog sasvim pogrešne slike koja se o toj zemlji prikazuje na zapadu. Arapski diktatori podržavaju SAD u protivljenju iranskom programu, no govorimo o diktatorima, a ne populaciji koja ne voli Iran, ali se ne slaže s takvom politikom. Postavlja se pitanje tko Iran prikazuje kao prijetnju svjetskom miru? Odgovor na to pitanje je; američke obavještajne službe i Pentagon koji redovno izvještavaju Kongres o svjetskoj sigurnosti. To je sve javno i možete pronaći dokumente koji potvrđuju da Iran nije vojna prijetnja i da ima vrlo nizak vojne potrošnje, čak i po standardima u regiji. Ta zemlja ne čini ništa što bi upućivalo na jačanje ofenzivnih kapaciteta svojih trupa, tj. za vođenje agresivnog rata.
Nuklearno oružje i ugovor o njegovom neširenju
Glas Rusije: Živimo u svijetu nasilja, neobuzdanog materijalizma-kapitalizma i imamo globalne probleme poput nuklearnog naoružavanja. Moramo iznova izgraditi sustav obrazovanja koji je mrtav, imamo uništavanje okoliša, ogroman jaz između bogatih i siromašnih. Samo se pitam kako ćemo pristupiti tim pitanjima na globalnoj razini? Znate, to su stvari koje nisu vidljive samo ovdje. Isto je u Južnoj Koreji ili Indiji. Je li anarho-sindikalizam i kako izvediv? Kako vi doživljavate ovaj svijet?
Noam Chomsky: Mislim da osnovni argumenti anarho-sindikalizma, anarhizma općenito, vrijede svugdje gdje god postoje strukture dominacije i kontrole, hijerarhije i represije. One se ne mogu opravdati i moraju biti prozvane da dokažu svoju legitimnost, a ako to ne mogu, moraju biti svrgnute. Mislim da je tako u svakom slučaju koji ste spomenuli, ali to nije formula kako se nositi s, recimo, uništavanjem okoliša, iako i to leži u pozadini. Svaki od navedenih slučajeva traži svoj način djelovanja. Što se tiče nuklearnog naoružavanja zapravo mi imamo odgovor, no problem je u tome da se on provede. Ugovor o neširenju mora obvezati nuklearne sile na provođenje uvjerljivih kako bi se nuklearno oružje uklonilo. To je zapravo zakonska obveza utvrđena od strane Međunarodnog suda pravde još sredinom 90-ih, a on zahtijeva i od drugih zemalja da ne razvijaju nuklearno oružje. U ovom trenutku je nekoliko zemalja koje su izvan ugovora – Izrael, Pakistan i Sjeverna Koreja, ali postoje načini da se to prevlada. Na primjer, u slučaju Bliskog Istoka treba na ozbiljan način pokušati uspostaviti denukleariziranu zonu.
Glas Rusije: Saudijska Arabija to također zagovara.
Noam Chomsky: To je izvorno egipatski prijedlog, ali ga arapski svijet predlaže već dugo vremena. Službeno je prihvaćen od strane zapada, ali samo formalno. U prosincu prošle godine, kada je trebala biti održana konferencija u Helsinkiju, bilo je govora da se govori o tom prijedlogu i Izrael je najavio da u tom slučaju neće sudjelovati. Iran je najavio da će sudjelovati bez preduvjeta i par dana kasnije predsjednik Obama je otkazao konferenciju. Dakle, ništa od toga. Tu je i pritisak iz EU da se poradi na tome, iz Rusije i uglavnom arapskih država. Međutim, ako SAD ne pristane značajno doprinijeti uspostavi denuklearizirane zone, do toga neće doći. No, postoje mehanizmi i načini kojima se može prevladati ovaj problem. Kada govorimo o uništenju okoliša, to je nešto drugačiji problem. Krećemo se prema provaliji, a to je vrlo opasno. Idemo prema tome da se riješimo fosilnih goriva, no tada bi se moglo dogoditi nešto još gore, jer nitko ne zna na koji način to učiniti. To je veliki problem, možda gori i od nuklearne prijetnje, jer za nju, barem načelno, znamo kako je otkloniti.
Glas Rusije/Sean Nevins: Dr. Chomsky, hvala vam puno za ovaj razgovor s nama.
↧
komentator Kiki: “A najveću štetu je napravio kad je napravio Borisa.”
↧
↧
Srđan Puhalo: Pismo ustavobraniteljima
Dragi savjetu za zaštitu ustavnog poretka Republike Srpske,
Iako još nisi počeo sa radom osjećamo potrebu da te pozdravim i poželim ti sretan rad. Krajnje vrijeme je da se pojavi neka institucija koja će svojim autoritetom i znanjem da odvoji „žito od kukolja“ ili bolje reći ustavobranitelje i ustavoskrnavitelje.
Došlo je takvo vrijeme da se čovjek ne može više pouzdati ni u medije da bi znao ko je prijetelj a ko neprijetelj naše ljepotice Republike Srpske. Nakon ukidanja „crnih lista“ na RTRS nastao je haos i puna je Republika Srpska lažnih Valtera.
Naravno ja želim da budem od koristi i da ti skrenem pažnju na nekoliko, čini mi se važnih stvari, kojima će tvoj rad biti efikasan, a samim tim i koristan.
Prije svega želim da ti skrenem pažnju da se ne baviš očiglednim stvarima, to neprijatelji Republike Srpske hoće. Pričati da je Cenićka, Miljević, Saša Buka, Bosić, Čavić, Ivanić, Vasković ili Dronjak neprijatelji Republike Srpske je potpuno deplasirano i beskorisno to svi znaju i nema potrebe to da se potencira. Treba obratiti pažnju na spavače tj. one od kojih se nikada ne bi nadali da će potkopati temelje Republike Srpske.
Zato ti ovo i pišem.
Elem idu praznici i da sam na vašem mjestu dobro bih obratio pažnju na sve one koji ne slave Novi godinu na način na koji smo navikli i kako vijekovima praktikujemo. Jer svi ti kojima je Nova godina glupa i odvratna vrlo vjerovatno su krtice Saudijske Arabije i latentne vehabije.
Takođe želim da vas upozorim da u Banjaluci funkcioniše Plesni studio Faraon koji su više nego sumnjivi. To nije običan plesni studio koji promoviše klasične ili nacionalne plesove već afirmiše orijentalni ples. Mislim da je veza sasvim jasna gdje je orijentalni ples tu je i neoosmanizam, a gdje je neoosmanizam tu je i harač, danak u krvi i pravo prve bračne noći. Jednom riječju Turci!
Evo kako privlače naše djevojke „Okusite nešto novo, obradujte sebe i iznenadite druge svojim sposobnostima, jednostavno budite `FARAONKE` spremne da uvijek izazovete divljenje mase ili pojedinca.”
Sljedeći na listi sumnjivih su svakako spavači koji se nalaze unutar samog SNSD, jer istinski socijaldemokrati su se primirili i na mig vanjskih neprijatelja udariće svom snagom.
Prije svega želim da ti skrenem pažnju na Igora Radojčića koji ne izbiva iz Amerike, a slikao se onomad i sa Medlin Olbrajt.
Srđan Mazalica je takođe sumnjiv jer je jedno vrijeme bio veoma aktivan na skupovima koje je organizovao Fridrih Ebert Štiftung Ja sam viđao još mnoge na tim skupovima, a vi procijenite šta vam je činiti.
Takođe, držite na oku ove funkcionere iz studentskih organizacija. Mladost je to, njih samo interesuje pi.ka, piće, provod i pare, a to znači da mogu biti zavrbovani od strane bilo koga ko želi da nanese zlo Republici Srpskoj.
Meni su takođe sumnjivi i svi oni što idu na privremeni rad u Federaciju BiH, pogotovo ako u svom radu ispred interesa Republike Srpske stavljaju interese struke ili univerzalna ljudska prava. To su potencijalne kamikaze koje jedva čekaju da se zabiju u bok našeg entiteta i potope ga.
Takođe ne smijemo zanemariti ni one koji imaju rodbinu i prijatelje u Federaciji BiH ili u Hrvatskoj. Ucjenjujući njihovu rodbinu, oni će pokušati da kontrolišu i njih u Republici Srpskoj. Ovaj sistem sa gledao u američkim filmovima i djelovao je prilično uvjerljivo.
Povratnicima ne smijemo nikako vjerovati, kome balije i ustaše naprave kuću taj je već izdao srpske nacionalne interese.
Posebno kvarljiva roba su studenti koji studiraju u Federaciji BiH ili u nekoj od zapadnoevropskih zemalja. Pa neki dan smo bili svjedoci da je tim nekim studentima svetije Erasmus + od naše Republike Srpske.
O tajkunima je suvišno govoriti, imajte na umu oni staru poslovicu iz Kalnovika koja kaže “Ko sa tajkunima biznis gradi, izbori mu se o glavu razbijaju”.
Kad malo bolje razmislim svi smo mi sumnjivi i svi smo krivi dok se ne dokaže da smo nevini. Zato vi i postojite i stojite na braniku naše Republike Srpske. Budite neumoljivi i efikasni jer jedino tako ćemo za 42 godine moći proslaviti 100 godina Diječijeg pozorišta Republike Srpske.
A mene ako se sjetite 9. januara, sjetite, Ja samo ispunjavam svoju patriotsku dužnost!!!
PIŠE: SRĐAN PUHALO
↧
Srpska se truba iz ludare čuje!
Irinej u Božićnoj poslanici o Kosovu, ćirilici i Crnoj Gori
03.01.2014
Patrijarh Irinej naglasio je u Božićnoj poslanici da na Kosovu stradanja i nepravda ne prestaju i da vijekovima traju pokušaji da se ono otme”.
Istovremeno, poglavar Srpske pravoslavne crkve je poručio Srbima koji tamo žive da nisu sami i zaboravljeni već da je sa njima cio srpski rod i sav pravdoljubivi svijet.
“Naše Kosovo i Metohija su strašno mesto postojanja jer na njemu stradanja ne prestaju, a nepravda se iz dana u dan uvećava. Nemir i nasilje vladaju Kosovom i Metohijom. Decenijama i vijekovima otimaju tu pokrajinu, istorijsku Staru Srbiju, iz naših njedara, iz našeg bića”, kaže patrijarh Irinej u poslanici, pročitanoj u Patrijaršiji, koju je uputio u ime svih arhijereja SPC.
Ali, napominje patrijarh, ne uspevaju da ga istrgnu, “jer Kosovo i Metohija je više od teritorije – ono je naš zavjet”.
Srpski patrijarh kaže da se pitanje i progon ćirilice “koristi kao paravan za nastavak progona srpskog naroda u Hrvatskoj, za zastrašivanje Srba i odvraćanje od povrtaka na njihova ognjišta”.
Patrijarh Irinej je apelovao na makedonske vlasti da odmah oslobode arhiepiskopa Jovana, poglavara Ohridske arhiepiskopije, kojeg “tamošnje vlasti drže nepravedno utamničenog a njegovim vernicima uskraćuju slobodu vere i savesti” i poziva međunarodnu zajednicu da spreči dalju diskriminaciju.
Patrijar Irinej protestuje i zbog neprekidnih “nasrtaja režima koji vlada u Crnoj Gori na identitet, status i slobodu Srpske pravoslavne crkve i zbog pokušaja uplitanja u njen unutrašnji život i kanonsko ustrojstvo”.
U poslanci patrijarh pita “tamošnje ideologe, samozvane autokefaliste”, zašto nemaju kuraži da zatraže i reorganizaciju Rimokatoličke crkve da njoj sedište bude u Crnoj Gori, a ne Vatikanu, kao što to traže za Pravoslavnu crkvu.
Irinej u Božićnoj poslanici o Kosovu, ćirilici i Crnoj Gori.
↧
Tadićevi konji galopiraju, Zar ne!
BEOGRAD – Direktor Balkanološkog instituta SANU Dušan T. Bataković upozorio je da bi briselski scenario za Kosovo i Metohiju mogao lako da se prepiše na Republiku Srpsku.
“Logika međunarodnih tela je, znam iz iskustva, da ‘uspešne modele’ rešavanja sporova odmah primenjuju na novoj lokaciji. Republiku Srpsku će pokušati silom da ‘presele’ u Sarajevo, kao što su kosovske Srbe poslali u Prištinu”, rekao je Bataković.
On je izrazio bojazan da će Republika Srpska, sad kad su kosovski Srbi silom utjerani u albanski sistem, morati da se bori da i sama ne bude silom utjerana u centralizovanu BiH i svedena na još jednu “zajednicu srpskih opština”.
Bataković je za beogradski “Nedeljnik” naglasio da nije posao Vlade Srbije da ojačava nezavisnost Kosova i ruši suverenitet Srbije na sjeveru pokrajine, da širi granicu Kosova na vrh Kopaonika i da postavlja pravne osnove za buduću “veliku Albaniju”.
On je ocijenio da “nikakve patetične predstave ne mogu da sakriju otužnu pozadinu ovog kolosalnog poraza Kosovo i Metohija”. Prema njegovim riječima, zajednica srpskih opština imala je smisla samo za opštine južno od Ibra, dok je sjever pokrajine morao da ostane u nekoj opipljivoj državnopravnoj vezi sa Srbijom.
Govoreći o odnosu Srbije i Rusije, Bataković je rekao da Srbija, zbog posebnih istorijskih veza nije i ne može biti neprijatelj Rusije, niti prostor sa kojeg će se Rusija opkoljavati i suzbijati.
“S druge strane, Srbija je uvek plaćala visoku cenu kao ‘mala Rusija’ na Balkanu, koja će, kako se na Zapadu procenjuje, u svakoj kriznoj situaciji stati uz Rusiju i potencijalno propustiti rusku flotu na Jadran. Crna Gora je i razdvojena od Srbije da ne dođe do takvog scenarija. Na privrednom planu, odnosi s Rusijom su za Srbiju od nesumnjivo primarne važnosti. Ali i ovde treba proceniti hoće li iz pretežno gasnih aranžmana kao temelja razvoja, Rusija uspeti da se pokrene i suštinski modernizuje”, ocijenio je Bataković.
Što se tiče odnosa Srbije i EU, on je rekao da je Srbija integralni dio evropskog prostora o čemu svjedoči hiljadugodišnje nasljeđe srpske kulture, koje ni prekidi izazvani dugom osmanskom dominacijom, nisu uspjeli da izbrišu.
“Zbog toga se i kasnilo i kaskalo za razvijenim evropskim društvima, ali smo već 1903-1914, uspeli da uhvatimo korak. Napredovalo se samo onda kad smo imali jasnu orijentaciju – sloboda, demokratija, prosvećenost, dakle vrednosti liberalne Evrope. Biti protiv Evrope značilo bi biti protiv samih sebe”, dodao je Bataković.
Prema njegovim riječima, EU je drugačiji tip organizacije od onoga što se smatra idealnim i zasnovana je prevashodno na ekonomiji, a manje na kulturi, s više normiranja i birokratije nego kreativnosti, uz uslove pristupanja koji nisu podložni promjenama.
“Ako se dobro proceni u kom smeru će se sada već poljuljana EU razvijati, onda treba racionalno, bez ideološkog fanatizma, iznaći pravu meru naše integracije – potpunu, delimičnu ili samo status privilegovanog partnerstva”, naglasio je Bataković.
On je rekao da je Titova Jugoslavija u Hladnom ratu bila tampon-zona između sukobljenih blokova Istoka i Zapada, a odupiranje Staljinu iz 1948. bilo je na Zapadu dobro naplaćeno.
“Takva pozicija, međutim, danas više nije moguća. Promenjeni su odnosi. Srbija je veoma slaba, isceđena i demoralisana država, s potencijalnim žarištima nestabilnosti unutar sopstvene teritorije. Dodatno nas slabe oštre unutrašnje podele – nema konsenzusa u kojem pravcu treba da se ide.
Svuda oko nas su, pritom, članice NATO. I Crna Gora će biti jedna velika NATO baza /jer će se zatvarati baze u Italiji i Turskoj/, što ne ostavlja prostor za potencijalno balansiranje između rivalskih grupa sila”, ocijenio je Bataković.
Bataković: Kosovski scenario prijeti Srpskoj – BiH – Nezavisne novine.
↧
Viktor Ivančić: PROTIV NACIONALNOG JEDINSTVA
Zamislimo, isključivo zabave radi (jer mi, za razliku od lijepog broja novinskih kolumnista, nije namjera baviti se agitacijom), da nad terminom „nacionalno jedinstvo“, kao i u slučaju one „narodne volje“, obavimo malu retoričku sabotažu, pa umjesto jedinstva umetnemo solidarnost, a nacionalnozamijenimo klasnim, i potom, prelazeći s riječi na djela, tu klasnu solidarnost – koja je dakle stupila na mjesto nacionalnog jedinstva – propagiramo odozdo, umjesto odozgo. Epilog takve inicijative, u odnosu na aktualne prijedloge, mogao bi ispasti zapanjujuće sličan: kada bi, naime, klasna solidarnost, potaknuta odozdo, doista zaživjela, sadašnje bi se političke elite po svemu sudeći konačno ujedinile, tako što bi bile zbrisane.
Piše: Viktor Ivančić
Od konca prošle godine, čiji je posljednji kvartal bio obilježen „referendumskim ratovima“ između konzervativnih šovinista i onih koji drže da to nisu, sve prodornije odjekuju vapaji za „nacionalnim jedinstvom“. Domaći novinski analitičari, i inače skloni tome da složno žvaču iste metafore, gotovo bez ostatka upozoravaju na „provaliju“ koja se otvorila „između dvije Hrvatske“ i prijeti usisavanjem čitavoga društva u mrak ništavila, pa je tu rupčagu potrebno pod hitno zatrpati, organizirati nekakvu radnu akciju što bi proizašla iz „nacionalnog konsenzusa“ i rukovodila se prioritetnim „nacionalnim interesima“. Završnu figuru ovoga skrbničkog žara eksplicirala je kolumnistica tiražnog dnevnog lista, i to već u naslovu svojeg blagdanskog komentara: „Došlo je vrijeme za veliku crveno-crnu koaliciju!“
Jedini spas od kataklizme, elem, leži u ujedinjenju političkih elita koje bi zajednički formirale vlast i samim time proglasile „nacionalno jedinstvo“ uspostavljenim. Autorica je povod našla u izjavi Tomislava Karamarka o tome da je „velika koalicija“ načelno moguća, uz uvjet da „ljevica u Hrvatskoj pokaže razinu odgovornosti kao u Njemačkoj“, jer „zašto dvije najjače stranke ne bi mogle imati iste ili slične stavove o nacionalnim interesima“, premda je šef HDZ-a odmah dodao kako mu ne pada na pamet ostvarivati bilo kakvu suradnju s „protunarodnim“ i „jugonostalgičarskim“ SDP-om. Svejedno, komentatorica smatra da je za vođu desnice to veliki iskorak, te sada – uživljujući se u ulogu političke svodnice – očekuje sličnu gestu s druge strane.
Ona drži kako je „crveno-crna koalicija“ i trasiranje budućnosti Hrvatske u bordo varijanti neophodno iz triju razloga. Pod jedan: „bez velikog saveza ljevice i desnice nikada se u Hrvatskoj neće okončati verbalni građanski rat, koji u posljednje vrijeme otvoreno bjesni“, i jedino bi politički pakt zaraćenih strana skinuo s dnevnog reda „nadigravanja oko ustaša i partizana“. Pod dva: da bi se Hrvatska izvukla iz gospodarske recesije i provela nužne reforme „mora doći do okupljanja svih nacionalnih snaga“. Pod tri: bez partnerstva dviju najvećih stranaka teško je u Hrvatskoj formirati stabilnu vladu, a „kabinet fragilne parlamentarne većine na svaki bi se šušanj mogao zaljuljati“.
Osim toga, komentatorica sugerira kako je i u međunarodnim krugovima prevladao sud da bi u Hrvatskoj moralo doći do zbijanja oko „nacionalnih interesa“, jer „diplomatskim kuloarima već neko vrijeme cirkulira scenarij po kojem bi pobjednik sljedećih izbora u Hrvatskoj trebao biti spreman na veliki nacionalni konsenzus“. Karamarko u tom smislu dobro „osluškuje znakove vremena“, a ti su, dakako, u Njemačkoj, gdje već nekoliko godina, na opće zadovoljstvo, traje čvrsti pragmatični zagrljaj između ljevice i desnice.
Tako nam je, pomalo bizarno, predočena i internacionalna dimenzija „nacionalnog interesa“, fenomen koji nije moguće ni razumjeti ni usvojiti bez čvrstoga oslonca na nepisani politički kredo koji je na ovim prostorima važeći od stjecanja državnog suvereniteta: Hrvati napokon samostalno odlučuju što je za njih najbolje, a najbolje je slušati tuđe direktive.
Nije mi, međutim, ovdje namjera polemizirati s autoričinim dramatičnim zazivanjem „crveno-crne koalicije“, makar se duboko ne slažem ni s jednim od razloga koje je za to navela: niti bi – pod jedan – „verbalni građanski rat“ (koji se, da ne bude zabune, vodi oko prava manjinskih zajednica na jednakost) trebalo stornirati pretvaranjem protivnika u kompanjone, a to će reći ljigavim kompromisom s otvoreno profašističkim stremljenjima, takvim da se valjda „ustaše“ i „partizani“ spare u nekoj svima prihvatljivoj domobranskoj formaciji; niti je – pod dva – za izlazak iz recesije nužno „okupljanje svih nacionalnih snaga“, pogotovo kada ni jedna od partijskih sila na političkoj sceni ne nudi suvisao i vjerodostojan ekonomski program; niti je – pod tri – nestabilna vlada nešto što bi građane trebalo plašiti, a „fragilna parlamentarna većina“ oličenje nesreće, uz napomenu da je aktualna vlast (koliko god to autorica, radi osnaživanja svojih argumenata, pokušavala usput krivotvoriti) u mnogo većoj mjeri stabilna nego što je uspješna.
Ono što s principijelnog stanovišta iritira – i što odzvanja poput pjevane mise iz središnjeg medijskog pogona – jest mistifikacija hrvatske nacionalne sloge. Što je to tako uzvišeno u „nacionalnom jedinstvu“? Što je to tako ohrabrujuće u plemenskom uniformiranju? Što je to tako privlačno u predodžbi monolitne zajednice koja će biti okupljena oko kulta nacije i, pod vodstvom svjetovnoga klera, moliti za izbavljenje njegujući jednoglasje?
Uz opasnost da zvučim bogohulno, primijetio bih da sva ta patetična slavljenja „nacionalnog konsenzusa“ oko „nacionalnih interesa“ i „nacionalnih prioriteta“ jedva da mogu biti išta drugo nego izraz žudnje za društvom prinudne beskonfliktnosti koje bi se rodilo uz alibi izvanrednog stanja. A logika izvanrednog stanja, budući da izvršnoj vlasti treba zajamčiti odriješene ruke, podrazumijeva suspenziju postojećih normi, e da bi one, jednom, iznova stupile na snagu kada se prilike „normaliziraju“: u ovom slučaju neutralizirana bi mogla biti – što god o njoj mislili – i sama parlamentarna demokracija. Jer ako nam je norma (na primjer izborna procedura) nužna zbog demokratskog legitimiteta, a stalno proizvodi probleme, trik je u tome da ona ostane na snazi tako što neće važiti, to jest da izvanredno stanje potraje što duže, ili pak – u idealnim okolnostima – bude permanentno.
„Nacionalno jedinstvo“ u pravilu je ideološka floskula kroz koju će se reklamirati prihvatljivost izvanrednog stanja. Zahtjev za homogenizacijom i borbenom gotovošću, uz magnetski učinak konfesionalno shvaćene nacije, sve je samo ne kompatibilan s vrijednostima demokratskog društva. Promotrimo li stvar iz povijesne perspektive, lako bi se dalo dokumentirati da su posljedice aktivnosti poduzimanih pod šifrom „nacionalnog jedinstva“, mjerene u ljudskim životima, najčešće imale razmjere katastrofa, sličnih onima kakve su iza sebe ostavljale institucionalne religije utemeljene na „ljubavi prema čovjeku“. Čak i benigna konstrukcija poput „Vlade nacionalnog jedinstva“ što je u Hrvatskoj ordinirala početkom zadnjeg rata, nasuprot „historijskoj važnosti“ koja joj se danas pridaje, bila je tek servisna služba Tuđmanove diktature.
Ukratko: nema tog pičvajza koji je pogubniji od dirigirane sloge! Da vjerujem u epska čuvstva, zalagao bih se za to da podrivanje „nacionalnog jedinstva“ bude patriotska obaveza!
Prepoznati danas uzor i „znakove vremena“ u njemačkom primjeru lakše je uz pomoć falsifikata, jer je pakt između ljevice i desnice u Njemačkoj bio jedini način da se oformi vlada, dok u Hrvatskoj nije takav slučaj, ovdje se ista formula servira s motivom „nacionalnog spasa“. S druge strane, dosta je jasno zbog čega se političkoj eliti i njenim medijskim promotorima njemački model ukazuje kao ideal: tamo sve tako zanosno miriše na bezbolnu reprodukciju oligarhije, na trijumf političke trgovine nad političkom utakmicom, na nježno obesmišljavanje izbornih rituala, ukratko, na samodovoljnost političke klase koja će, koristeći se suptilnim tehnikama nagodbi i stranačke diplomacije, biti u prilici da upravlja neometana od „narodne volje“ u koju se zaklinje. Odvijaju se izbori na kojima „svi dobivaju“, a „svi“ su – jasno – politički profesionalci. Od nekog vremena oni su uglavnom hibridna sorta, u isti mah i lijevi i desni, odnosno ni lijevi ni desni, odnosno neizbježni.
Budući da predstavnička demokracija, gdje je udio građana ionako odavno sveden na to da jednom u četiri godine ovjere garnituru koja će se od njih u što većoj mjeri otuđiti, neprestano proizvodi argumente za svoju izlišnost, a istovremeno je – u strahu da „kriza sustava“ ne bi eksplodirala i da vladajući poredak ne bi bio doveden u pitanje – dužna širiti legendu o svojoj presudnoj važnosti, događa se da ona poprima oblik trajnog paradoksa, kada se i sabotaža „volje naroda“ provodi u ime „nacionalnog jedinstva“. Otprilike s takvom ambicijom, u nešto primitivnijoj izvedbi, nudi se „velika crveno-crna koalicija“ na hrvatski način.
Vladajući savez ljevice i desnice kao vrhunaravni „nacionalni prioritet“ utoliko predstavlja i prodaju muda pod bubrege, jer se puko okupljanje političke klase – uz izliku u vidu izvanrednog stanja – izdaje pod firmom „nacionalnog jedinstva“. Pritom valja imati na umu da je nacionalno uvijek imaginarno, dok je klasno itekako realno: upravo zbog toga se u središnjem prostoru političkog govora o nacionalnom stalno propovijeda kao o konkretnom, dok se na sami spomen klasnoga kači etiketa nostalgične apstrakcije, nečega nedopustivog u racionalnoj političkoj diskusiji. Poredak, naime, ne smije biti ugrožen, a to znači da svaka ideja o „izlasku iz krize“ mora biti u službi reafirmacije sustava koji je tu krizu prouzročio.
Zamislimo, isključivo zabave radi (jer mi, za razliku od lijepog broja novinskih kolumnista, nije namjera baviti se agitacijom), da nad terminom „nacionalno jedinstvo“, kao i u slučaju one „narodne volje“, obavimo malu retoričku sabotažu, pa umjesto jedinstva umetnemo solidarnost, a nacionalno zamijenimo klasnim, i potom, prelazeći s riječi na djela, tu klasnu solidarnost – koja je dakle stupila na mjesto nacionalnog jedinstva – propagiramo odozdo, umjesto odozgo. Epilog takve inicijative, u odnosu na aktualne prijedloge, mogao bi ispasti zapanjujuće sličan: kada bi, naime, klasna solidarnost, potaknuta odozdo, doista zaživjela, sadašnje bi se političke elite po svemu sudeći konačno ujedinile, tako što bi bile zbrisane.
↧
↧
Vladimir Jokić: VEČERA BUDALA
Vedra januarska noć uoči Srpske nove godine… Srpska mesečina obasjava srpska vekovna ognjišta i časne verige na kojima visi srpski bakrač sa svetom vodicom iz srpske Đetinje zaićenom…
Tu i tamo vise i ikone srpske slovesnosti, Svetoga Save, srpskog Cara Konstantina, Nikole Tesle, Tomina… Kroz ponoć nemu i gusto srpsko granje odzvanjaju taktovi stare srpske pesme „Tamo daleko”…
Vredne srpske domaćice otpasaše kecelje i širom srpskih zemalja odjeknu: Večeraaaaaaaa!
Posedasmo oko sofre…
PREDJELO
I: Gospodine Budalo, da li biste bili tako ljubazni da mi dodate slanik.
II: Kako da ne, gospodine Hadžibudalo, kako da ne. Izvolite… Samo, da znate, u njemu nema ni zrna soli.
CVI: Ne zadugo, gosn Budalo, ne zadugo! Državni vrh danonoćno radi na prevazilaženju tog problema… Biće i soli, i bibera, i novih radnih mesta, i viza, i male mature, i velike, i Istine, i Pravde… Svega će biti! Zar ne, gospođo Budalo?
III: Dabome, gosn Budalo, bilo na televiziji…
XXIV: Oprostite dame i gospodo Budale, da li znate šta će biti za večeru?
VI: Gloginja…
IV: Samo jedna?
LIII: Podelićemo! Kao braća…
MVII: I sestre!
LIII: Kao braća i sestre…
XI: Samo sloga Srbina spasava!
GLAVNO JELO
CCXI: Da li ste čuli, dragi gospodine Budalo, da nam dolaze Kinezi sa deset hiljada milijardi investicija!
CLV: O, da gosn Budalo, bilo je na televiziji. Tek sada se vidi kako je naš predsednik bio skroman kad je, pre izbora, obećavao samo sto milijardi evra. Zamislite, tričavih sto milijardi!
IV: A još ni emiratske milijarde nismo načeli!
MMCII: Nemojte lupati tu svoju lepu glavu, draga gospođice Budalo, Državni vrh zna šta radi…
XXX: Izvinite što pitam, ali, kad će večera?
VIII: Samo što je nije…
MMMCCV: A šta ima za večeru?
II: Gloginja…
MCLIV: Samo jedna?
IX: Podelićemo… Kao braća…
MMMCCCIII: I sestre!
IX: Kao braća i sestre…
LIXI: Samo sloga Srbina spasava!
DEZERT
MMMMCCCLX: Izvinite, dame i gospodo, drugovi i drugarice, braćo i sestre Budale, gde je ta gloginja?
- See more at: http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/vecera_budala.893.html?news_id=274231#sthash.DzJEaN2R.dpuf
↧
Unseen Alfred Hitchcock Holocaust documentary ‘Memory of the Camps’ to be released
The ‘disturbing’ film, made in 1945 and withheld, was restored by the Imperial War Museum
By Ben Child, The Guardian
An Alfred Hitchcock documentary about the Holocaust which was suppressed for political reasons is to be screened for the first time in the form its director intended after being restored by the Imperial War Museum, reports the Independent.
Hitchcock was asked to assemble footage shot by a British army film unit cameraman of the liberation of the Bergen-Belsen concentration camp in 1945. But the resulting documentary, which had been commissioned in an attempt to inform and educate the German populace about the atrocities carried out by the Nazis in their name, was ultimately held back.
It was not shown at all until 1984, in an incomplete version at the Berlin film festival, and was missing a sixth reel and in poor quality when it was screened on the PBS network in the US a year later. Now the film, retrospectively titled Memory of the Camps, is to finally see the light of day in a format Hitchcock would have approved of.
“It was suppressed because of the changing political situation, particularly for the British,” Dr Toby Haggith, senior curator at the Department of Research for the Imperial War Museum told the Independent. “Once they discovered the camps, the Americans and British were keen to release a film very quickly that would show the camps and get the German people to accept their responsibility for the atrocities that were there.”
Haggith said test screenings had left colleagues, experts and film historians extremely disturbed. The film’s narration, which has been re-recorded with a new actor, features descriptions of “sightseers” at a “chamber of horrors”.
“The digital restoration has made this material seem very fresh,” said Haggith. “One of the common remarks was that it [the film] was both terrible and brilliant at the same time.”
The film is due to be shown on British television in 2015 to mark the 70th anniversary of the liberation of Europe. It will be accompanied by a new documentary from Andre Singer, a producer on the acclaimed 2013 film The Act of Killing, which has topped a number of critical best of the year lists including the Guardian’s. Both films will be shown at film festivals and cinemas later this year.
• Read Catherine Shoard’s 5-star review of The Act of Killing
guardian.co.uk © Guardian News and Media 2014
↧
Vladimir Jokić: 2014 ANTICIPACIJA
U Novu 2014. i Devedesete uvela nas je Ceca Nacionale. Šta nas tamo čeka?
JANUAR
Počinju pregovori sa EU, poglavlje po poglavlje. Dogod se ta poglavlja otvaraju, neće biti otvaranja Banana dosijea. Ostaće u koferčetu.
FEBRUAR
I ove godine na Molitveni doručak idu Vuk Drašković i Vuk Jeremić. Vučić ostaje s ovcama.
MART
Izbori! Neizvesnost dostiže kulminaciju: Ko li će biti „Mali, idi po burek”? Socijalisti, „manjinci”, Liga ili DS?
APRIL
Prvog aprila svečano počinje izgradnja Južnog toka, odmah pored Kanala Dunav-Morava-Egejsko more, tik pored Koridora 10.
MAJ
Posle veličanstvenog sleta na stadionu Crvene zvezde, štafetnu palicu Aleksandru Vučiću svečano će uručiti ponavljač generacije Boris Tadić.
JUN
Na Vidovdan, u ulici Gavrila Principa svečano će biti otkrivena spomen-ploča nadvojvodi Francu Ferdinandu.
JUL
Na Petrovaradinskoj tvrđavi održaće se jubilarni 15. muzički festival evropske Srbije Exit pod šifrom Grom 3. Pokrovitelj: Biljana Srbljanović.
AVGUST
U pitoresknoj Guči održaće se tradicionalni 54. Sabor domaćinske Srbije pod visokim pokroviteljstvom Tome Nikolića, Velje Ilića i Dragana Markovića Palme.
SEPTEMBAR
Nova školska godina! Bez mature, bez vukovaca, bez grejanja, bez globusa, bez cirkli, bez sunđera, bez krede… Bez muke nema nauke.
OKTOBAR
U martu je završen Veliki Brat – dobili smo pobednika. U oktobru počinje Farma koja će okupiti cvet Srpstva: članove Jedinstvene Srbije, članove Nove Srbije, članove Treće Srbije i članove biblioteke.
NOVEMBAR
Svakog časa se očekuju rezultati opsežne istrage u vezi sa 24 sporne privatizacije.
I sto milijardi direktnih investicija.
DECEMBAR
Srbi će dočekati i Novu 2015. godinu. Sve je spremno za još jednu najluđu noć.
Ali ne i za svitanje.
- See more at: http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/2014_anticipacija.893.html?news_id=273908#sthash.kRoict2s.dpuf
↧
Učimo Latinski: “Post me diluvium”
↧
↧
Aleksandar Vučić svojim vlastitim rečima
↧
Ivica Dačić: “Jebi ga, Kakvi ste mi vi Englezi, takav sam vam i ja Čerčil”
↧
Evropa živi “umjereni fašizam”
Srećko Horvat i Branka Mihajlović
21.01.2014
Hrvatski filozof Srećko Horvat, jedan od osnivača zagrebačkog Subverziv festivala, na kome se okuplja svake godine regionalna i svetska levica, boravi od sredine decembra u Beogradu u okviru projekta Krokodilove „Kuće za pisce“. Prošle nedelje je predstavljena Beogradjanima knjiga „Šta Europa želi“, čiji autori Srećko Horvat i njegov slovenački kolega Slavoj Žižek žestoko kritikuju EU i neoliberaliazam. Horvat najpre govori o povezivanju levice u regionu.
Horvat: Situacija u regiji ili regionu se zaista promijenila na bolje u zadnjih nekoliko godina, i to se dogadja paralelno, kao i u cijelome svijetu, da li je to slučajno ili ne, upravo u doba financijske krize 2007. na 2008. Nakon toga u Hrvatskoj, recimo, dolazi do znamenite blokade ili blokada fakulteta, koja je trajala po mjesec dana na preko dvadeset fakulteta i kada upravo prvi put u javnost dolazi ideja direktne demokracije i da reprezentativna demokracija možda nije baš prava demokracija na našim prostorima. U to vrijeme se razvija inicijativa Pravo na grad u Zagrebu, protiv privatizacije javnih prostora. I ako sada uspoređujete situaciju, vidjet ćete da se na čitavom Balkanu zapravo dešavaju slične stvari. I u Srbiji je bilo blokada. I u Srbiji postoji Ministarstvo prostora, koje se bavi gentrifikacijom. Ono što je zanimljivo posljednjih mjeseci jeste da su se sindikati konačno počeli aktivirati.
RSE: Kada sam postavila to pitanje, očekivala sam, moram priznati odgovor da levice zapravo i nema?
Horvat: Nije. Ljevice nema ako govorimo o establišmentu i ukoliko govorimo o onima koji vladaju ovim našim prostorima. U Hrvatskoj je nominalno na vlasti lijeva vlada, ali ona sa ljevicom nema ništa. Oni su tobože socijaldemokrati, ali ni sa socijalnim, ni sa demokratskim nemaju ništa. Zapravo, provode gore ekonomske reforme od onih koje je provodila takozvana konzervativna Vlada.
Ista situacija je u svim zemljama bivše Jugoslavije i na čitavom Balkanu, gdje zapravo ljevicu na vlasti nemate. Ali to još uvijek ne znači da ne postoji ljevica koja je vanparlamentarna i koja se razvija. Tu postoje jako zanimljivi razvoji, mnoštvo ideja, ali, da, u pravu ste – daleko je to još uvijek od ujedinjene ljevice.
RSE: Mada glad za levicom, izgleda, postoji. Na promociji vaše knjige, prošle nedelje u Beogradu, sala je bila prepuna. Stajalo se i sedelo na podovima. To me podsetilo na atmosferu iz šezdesetih i sedamdesetih godina, kada su se Praksisovci, beogradski i zagrebački filozofi, pojavljivali pred publikom u sličnoj atmosferi. Da li pravite bilo kakvu paralelu između te dve situacije?
Horvat: Mogu povući samo teorijsku paralelu jer za razliku od vas, još me nije bilo kada je Praksis harao ovim područjima, premda sam imao čast upoznati Milana Kangrgu, prije nego je umro, kao i neke druge koji su bili bliski Praksisu. Definitivno je Praksis možda najbolje što se na ovim prostorima desilo za filozofiju.
Mogu dati jednu analogiju, premda to možda nije objektivno jer sam jedan od osnivača Subverziv festivala, jest da kao što ste šezdesetih godina na Korčuli imali Ljetnju školu Ernsta Bloha, Markuzea, najrelevantnije mislioce, tako ste unazad nekoliko godina u Zagrebu imali gotovo sve najrelevantnije filozofe današnjice. I svi oni kada dolaze ovde, poput Tarika Alija koji je bio, ne samo u Zagrebu, nego i na Visu, pa i u Beogradu nedavno na Sajmu knjiga, i svi oni, kada dolaze ovdje, zapravo ovaj prostor gledaju kao jedno zaista vibrantno područje, gdje je oduvijek postojalo mnoštvo ideja. Ne samo u doba Jugoslavije, nego i sada, sa pokretima koji se razvijaju.
Tako da paralele zaista postoje. Imamo još jako puno posla, ali i širi se taj prostor. I ono što je meni posebno drago i što se videlo na promociji da su neke barijere zaista ukinute i da sada, posebno u Srbiji, postoji glad za progresivnim idejama. Ljudi uviđaju da će Zakon o radu više promijeniti njihove živote, nego neka sapunica ili Ravna gora.
RSE: Koji je, po vama, bio zlatni period Balkana? Kada je država ovde imala emancipatorsku ulogu?
Horvat: To je definitivno bilo razdoblje Jugoslavije, uz sve minuse koje Jugoslavija imala. To je bila jedna velika ideja koja je imala emancipatorski, egalitarni karakter. I sada se u Beogradu odvija izložba „Živio život“, o životu u Jugoslaviji. Zanimljivo je da se radi o komodifikaciji Jugoslavije ili nekoj vrsti komodifikacije sjećanja, gdje opet na vidjelo dolazi jugonostalgija.
Ali ja bih se tu prije osvrnuo na tezu, koju je dao poznati slovenski sociolog, stvarno jedan od inspirativnijih slovenskih mislilaca, Mitja Velikonja, koji je napisao knjigu “Titostalgija”, u kojčak i emancipacijski karakter. On kaže da se ljudi osvrću u prošlost zato što im u sadašnjosti, između ostalog, nije dobro. Vide da su u prošlosti neke stvari ipak bile bolje. Konkretno, u ovoj situaciji danas.
Da, Jugoslavija je imala i Goli otok i cenzuru i borbu protiv neistomišljenika ipotkraj Jugoslavije, u osamdesetim godinama, je standard pao za 40 posto itd, međutim, za vrijeme Jugoslavije je bilo besplatno obrazovanje za sve ljude, svi su imali zdravstveno osiguranje, postojao je kakav-takav standard. Danas se to toliko srozalo da, ukoliko vaše dijete bude htjelo ići na fakultet, za deset godina ćete morati dići kredit. U tom smislu jugonostalgija pokazuje da je nekoć postojao period na ovim prostorima koji je imao emancipatorski karakter.
Da sada ne idemo u Pokret nesvrstanih, pa da uspoređujemo gdje se danas Srbija, Hrvatska ili Crna Gora nalaze po pitanju vanjske politike jer su potpunu nerelevantni, a Pokret nesvrstanih je zaista bio neka vrsta pozitivnog trećeg puta, ne u blerovskom smislu. Da ne idemo u samoupravljanje, koje je imalo greške, ali koje je ipak imalo ideju u solidarnosti među onima koji imaju više i onima koji imaju manje i ideju da radnici sami mogu koliko-toliko odlučivati. Ta ideja se danas razvija u Mondragonu, u Španjolskoj.
Postoji niz stvari koji su taj period činili emancipacijskim.
RSE: Da li bi se moglo reći da je put ovih država prema Evropi, emancipatorski? I u Hrvatskoj i u Srbiji jača nacionalizam, moglo bi se reći i fašizam. Dolazi do revizije istorije. Ustaštvo i četništvo jačaju. Kako to razumeti i ima li to veze sa Evropom? Da li je neki umereni nacionalizam poželjan za Evropsku uniji u kojoj trenutno vlada desnica?
Horvat: Kako kaže moj prijatelj i pjesnik, Marko Pogačar – jedina gora stvar od fašizma je umjereni fašizam. I on time zapravo misli nešto što ćeUmberto Eko divno pokazati u svojim tezama o ur-fašizmu, gdje kaže da bi situacija bila bolja da ljudi idu po ulicama i otvoreno kažu da neke ljude treba strpati u Aušvic jer onda bismo barem znali gdje se nalazimo. Danas bljeskovi istine dolaze na referendumima, kroz mejn stream serije i slično, ali je to još uvijek umjereni fašizam, premda on čitavo vrijeme tinja na ovim prostorima.
Kada govorimo o EU, dolazimo do problema – od koga se mi to zaista emancipiramo i kamo zaista idemo? Teza koja je prevladavala prije nego su Slovenija i Hrvatska ušle u EU, donekle to važi i za Srbiju, jest da nam ulazak u EU garantira stabilnost, mir, nestanak nacionalizma i slično. Međutim, tu sam jako skeptičan jer fakti pokazuju suprotno. Ako pogledate današnju Evropu, tamo upravo vlada umjereni fašizam, koji ne tjera ljude u Aušvic, ali se Romi protjeruju iz Francuske, koji se nominalno bore za ljudska prava, ali je 16.000 imigranata umrlo u posljednjih 20 godina na obalama Italije. Imate desne stranke, ne samo Zlatnu zoru, koja je najspominjaniji i najradikalniji primjer, postoje stranke u zemljama zapadne Europe, koje su dio parlamenta i koje su legitimne. Imate čitavu jednu zemlju gdje vlada umjereni fašizam, a to je Mađarska, koja je vrlo često uzor i srpskim i hrvatskim desnim nacionalistima.
EU više nije zajednica koja može garantirati stabilnost i mir i nestanak ratova. To treba shvatiti čim prije.
RSE: Kada je, po vašem mišljenju, Evropa krenula “krivim putem”? Da li uopšte osporavate ideju EU i njeno postojanje kao takve ili imate „recept“ , uslovno rečeno, za njenu reformu?
Horvat: Ja nemam recept. Ima ga čovjek koji je pisao predgovor mojoj i Žižekovoj knjizi, a to je Aleksis Cipras. On je predsjednik najveće opozicijske stranke u Grčkoj, a ja se na taj način politikom ne bavim.
I Siriza, pa i neke druge stranke, pa i pokreti koji se pojavljuju u EU, pokazuju da drugačija Europa zaista jeste moguća. Tu je i odgovor na vaše pitanje da je sve je krenulo krivo još prvoga dana, dakle još prije nego što se EU rodila, a to je prvoga dana osnivanja Zajednice za ugljen i čelik, gdje je ekonomija uvijek bila ta koja je na neki način kreirala put današnje EU.
Tu bih razlikovao, i to je jako važno jer su tu razliku mnogi htjeli zamagliti, posebice oni koji su ove naše zemlje uvjeravali da trebaju ući u EU, Europu i Europsku uniju. To naprosto nije jedno te isto. Često oni, koji se zalažu za EU, namjerno govore o Europi, zato što je to širi pojam, zato jer vijek ima pozitivne konotacije i nije u istoj krizi kao i EU.
RSE: Vi ste na promociji rekli – sačekajte da uđete u EU. Hrvatsko iskustvo je , će sve poskupeti. Poskupeće voda, struja, plin, benzin… Ali šta vi nudite za alternativu? Šta je alternativa za ovaj naš region?
Horvat: To je dobro pitanje. Ja se tu ne slažem sa nekim teoretičarima.Samir Amin moj prijatelj, ali se svejedno ne slažem sa njim. On je poznati egipatski ekonomista koji sada živi u Senegalu i koji se još od sedamdesetih zalaže za tezu „delinkinga“, to jeste otkopčavanja od sustava globalnog kapitalizma. Ja nisam siguran gde se možemo otkopčati, kamo idemo.
Ako Srbija neće u EU, onda će u Rusiju. Sada vas pitam koja je bolja alternativa? Ako neće ni u Rusiju, onda će Emirati kupiti JAT, kao što su već učinili. Ako neće Emirati, onda će Kinezi, kao što rade sa autocestom u Crnoj Gori.
Moj odgovor mogu reći za Hrvatsku jer mi je ta situacija poznata. Mi smo sada dio EU i jedina alternativa je povezivanje lijevih progresivnih snaga u čitavoj Europi. Čak nam je ulazak u EU to i omogućio. U maju slijede izbori za Europski parlament, gdje i hrvatski glasači mogu odigrati kakvu-takvu ulogu. Postoji mogućnost, i to se već razvija, sindikalnog povezivanja na evropskom nivou, mogućih generalnih štrajkova, do kojih može doći i tu Hrvatska može odigrati ulogu.
RSE: Levica je čak najavila kandidaturu Ciprasa za evropskog komesara.
Horvat: Šanse da će on to dobiti su skoro pa nikakve, ali svejedno mislim da je to dobra provokacija, ali i dobar način borbe samoga Ciprasa. Ja mislim da će, prije nego postati šef Evropske komisije, puno prije postati premijer Grčke i svi zadnji statistički podaci govore tome u prilog.
RSE: Grčka je paradigmatična za sve zemlje periferije EU. Vi kritikujete EU i kapitalistički neo-liberalizam. Ono što EU i krupni kapital nudi kao izlaz iz dužničke krize je – stegni kaiš, siromašni će postati još siromašniji, poslodavci još bogatiji. To se pokazalo da ne funkcioniše na primeru Grčke. Koja je druga varijanta za izlazak iz dužničke krize?
Horvat: Nedavno je, u jednom dokumentu pokazano, da je od svih sredstava koje je Trojka (Međunarodni monetarni fond, Europska komisija i Europska centralna banka) dala Grčkoj u valovima paketa pomoći, da je 98 posto otišlo, ne u Grčki realni sektor, nego natrag bankama, koje su platile dug da bi se situacija u Grčkoj popravila. Dakle, samo dva posto je otišlo u realni sektor.
Alternativa je jasna. Alternativa nije dalje zaduživanje, nego revizija duga. To je nešto za šta se recimo zalaže Cipras, po uzoru na poznatu konferenciju o otpisivanju većine njemačkoga duga nakon Drugog svjetskog rata. Tada je situacija bila obrnuta , Njemačka je bila dužna španjolskim, portugalskim i drugim bankama. Situaicja se preokrenula i mjesto da danas imamo situaciju da se zemljama, koje su u lošijem stanju, zaista pomogne, ne kroz nova zaduživanja, nego kroz neki vid solidarnosti, trenutno imamo nova zaduživanja i uništavanje tih zemalja.
Alternativa je prekid novih privatizacija koje su najavljene u svim zemljama periferije. Grčki film “Katastrojka” je jako dobro pokazao šta se dogodilo sa privatizacijama, ne samo u Grčkoj. Uzeli su tri polja privatizacije: voda, energetika i željeznica. Usporedili su privatizaciju voda u Francuskoj, privatizaciju željeznice za vrijeme Margaret Tačer u Velikoj Britaniji i privatizaciju struje u Kaliforniji. Pokazali su da se taj isti neoliberalni obrazac ponavlja u Grčkoj. Ako gledate zadnje vijesti u Srbiji ili Hrvatskoj, vidite da se to ponavlja i kod nas. Ako pogledate podatke, vidjet ćete da je britanski željeznički sustav stvarno otišao k vragu – povećao se broj nesreća, vlakovi kasne i slično, zato jer se oni razdjeljuju na 2.000 različitih sub-kontraktora koji sada vladaju tim sustavom.
Alternativa je – stati na loptu i pogledati kamo to sve vodi. Pogledati povijesne primjere kamo je Čile otišao, šta se dogodilo sa privatizacijom vode u Bukureštu. Da li nam to zaista treba?
RSE: Zakon o radu? Slični procesi se dešavaju i u Srbiji i u Hrvatskoj. Kakva su vaša predviđanja?
Horvat: Zato kažem da je važno gledati druge zemlje i što se njima dogodilo. Kada je prije dvije – tri godine tadašnji talijanski premijer Mario Monti dao onu neslavnu izjavu da je monotono imati posao do kraja života i da se ljudi moraju naviknuti da će stalno morati mijenjati posao jer živimo u takvom dobu, mi smo mislili da se to dešava u Italiji i da to nema veze sa nama. Međutim, na globalnom nivou tržište rada ide u smjeru ka većoj prekarizaciji i deregulaciji tržišta rada. To u prijevodu znači da vas poslodavac više neće uzimati u stalni radni odnos, da vam bilo kada može dati otkaz. U Hrvatskoj se sa tim izmjenama Zakona o radu predviđa da se trudnice mogu otpustiti. Moja generacija ljudi, koji su u tridesetim godinama, zapravo samo mogu sanjati da će uopće doći u mirovinu jer se dob produljuje. Radni tjedan se produljuje. Taj trend koji se odvija u čitavoj EU je sada došao i u Hrvatsku i Srbiju.
RSE: Ima li snage u Hrvatskoj da se to ne prihvati?
Horvat: Meni se čini da je jači otpor u Srbiji, i to ne mislim samo na blokiranje predavanja ministra privrede na Pravnom fakultetu, nego mislim i na pojedine sindikate koji se udružuju i rade protiv toga. U Hrvatskoj je bilo prije nekoliko godina 700.000 potpisa za raspisivanje referenduma protiv Zakona o radu, međutim, zahvaljujući našim sindikatima, to nikada nije održano, pa smo sad nedavno imali jedan drugi referendum.
Zabrinjavajuće je da će se ljudi prije udružiti kada, kao u Srbiji , treba blokirati put imigrantima i azilantima ili kada treba blokirati nečija tuđa ljudska prava, umjesto da uvide da su ti ljudi u jednakim govnima kao i oni sami, da problem možda leži negdje drugdje.
RSE: U godini smo kada se obeležava sto godina od početka Prvog svetskog rata. U Srbiji se smatra da se otvaranjem priče o Gavrilu Principu ulazi u reviziju istorije i abolira Nemačka od krivice za Prvi svetski rat. Da li i vi to vidite tako?
Horvat: Mislim da će ova godina, koja je pred nama, biti zanimljiva zbog ove velko-obljetnice. Ono što mene muči jeste da će mnogi organizatori, koji će o tome govoriti, povlačiti sredstva i od evropskih fondova i od EU, kojoj zapravo odgovara priča o stogodišnjici i o miru jer, kao što znate, EU je dobitnik Nobelove nagrade za mir.
Ono što mene još više zabrinjava jeste revizionizam sa jedne druge strane, gdje su u Sarajevu pokušali sagraditi spomenik Francu Ferdinandu. Pa o čemu mi tu govorimo? Postoji li ijedna država na svijetu koja izgrađuje spomenik simbolu imperijalizma koji je vladao na njenim prostorima? Ja mislim da je Gavrilo Princip izuzetno zanimljiva povijesna ličnost, da stvari nisu samo crno-bijele i da bismo se zaista trebali baviti time koja je bila njegova uloga i što on nama danas znači.
Horvat: Evropa živi “umjereni fašizam”.
povezano
Filip Mladenović: “MUĆNI GLAVOM” – 13 godina od 5. oktobra AUDIO
↧
Ima li iko u sadašnjoj vlasti, opoziciji i medju srpskim milionerima a da nije bio u nekoj vezi sa Arkanom?
↧
↧
Golden Dawn photos shock Greece , “Zlatna Zora” NACI fotografije
Thousands of pictures and video clips allegedly show party members posing with weapons and giving Nazi salutes
Helena Smith in Athens
![Golden Dawn photo]()
Friday 17 January 2014 18.45 GMT
The cache of photographs has been handed by police to a Greek public prosecutor investigating Golden Dawn’s alleged illegal activities
Greek authorities are studying what is being described as a cache of “highly incriminating” photographic material in which members of the far-right Golden Dawn party are allegedly depicted participating in mock executions, posing with weaponry and giving Nazi salutes.
The hoard of almost 14,000 pictures and 900 video clips – discovered in computers and mobiles phones confiscated from two MPs and a man who headed one of the group’s local branches – has been handed by police to a public prosecutor investigating the extremists’ alleged illegal activities.
“What this confirms, without a shadow of doubt, is that Golden Dawn is not only a Nazi group but a criminal organisation that operated as a paramilitary structure,” said Dimitris Psarras, the country’s leading authority on the party.
“We are literally talking about thousands of pictures,” he told the Guardian. “And many are highly incriminating, portraying well known members receiving armed training in summer camps.”
A picture claiming to show Golden Dawn members giving Nazi salutes
Among them, he said, was Giorgos Roupakias, the self-professed killer of Pavlos Fyssas, a leftwing rapper whose murder in September spurred the Greek government to scrutinise what remains the country’s third biggest political force.
Golden Dawn had previously denied any association with the 46-year-old , who stabbed the musician in the heart and chest after being called to the scene of a fight between followers of the neo-fascist party and leftists in a working-class Athens suburb. In the wake of the government crackdown, the party had also rejected suggestions that it subscribed to the dogma of neo-Nazism.
The archive, backed by similar evidence in the private computers of other politicians, including the organisation’s imprisoned leader, Nikos Michaloliakos, has triggered widespread disbelief.
Group members allegedly engaged in military-style training exercises
Although somewhat inured to the high drama that has enveloped their country since its near economic collapse in 2010, Greeks have been shocked by the sheer scale of the hoard and the lighthearted nature of many of the images.
Some portray female supporters in bed brandishing handguns, while others show men posing with swords and assault rifles. Children, presumably encouraged by parents, are also seen raising their hands in Nazi salutes.
“It is an astonishing collection that shows just how emboldened they felt,” said Psarras, an investigative journalist who has followed the extremists since their appearance as a fringe group in the aftermath of the rightwing military coup more than 30 years ago. “Given the climate of ever-worsening poverty, extremism and austerity, they thought they could get away with more or less anything.”
A picture supposedly showing a Golden Dawn member posing with a military assault rifle
Six of Golden Dawn’s 18 MPs have been imprisoned pending trial in a crackdown during which riot police have stormed the party’s offices, raided MPs’ homes and rounded up supporters. Three other deputies, including the party’s press spokesman Ilias Kasidiaris, also face charges of using the party to operate a criminal organisation with the intent of demolishing democratic institutions in Greece.
Last month, the Greek parliament, the scene of often raucous debate since the election of the extremists in June 2012, voted to cut off annual state funds of around €800,000 (£660,000) to which the party would have been entitled as of this year.
As they were led to jail this week, after extensive cross-examining, three of the lawmakers hurled abuse at reporters, shouting that Golden Dawn was a “legitimate force” elected by democratic process.
A GPO poll released for a Greek media outlet on Thursday showed that, far from being diminished, Golden Dawn was still garnering support of around 11% – almost four times higher than the popularity of the socialist Pasok, the junior partner in Greece’s fagile ruling coalition.
Last week the ultra-nationalists vowed to challenge the government crackdown in the European court of human rights despite the party’s open contempt for the EU.
Attending a press conference to announce the move, Nick Griffin, the leader of the British National party, said the clampdown against his “patriot comrades” had been motivated purely by Golden Dawn’s meteoric rise in the polls.
On Friday, the far-right group announced it had set in motion plans to sue three senior judicial officials overseeing the investigation into their alleged illegal activity for “breach of duty”.
The officials were accused of being “instruments of anti-Greek power” by the party, which claimed they had failed to properly follow the law in their haste to jail its lawmakers, not least Golden Dawn’s enigmatic leader, Nikos Michaloliakos.
↧
SNS Miting podrške Aleksandru Vučiću: Uhapsite Radulovića!
↧
Niko ne sme da vas bije
↧