AUTOR: I.D.

Naime, on je na svom Fejsbuk profilu na vest da Žene u crnom obeležavaju 15 godina od zločina nad albanskim civilima na Kosovu, pozvao navijače da se obračunaju sa Ženama u crnom.

“Mislim da ovo ne bi trebalo da se održi. Gospodo huligani, Delije, Grobari, radovci, Firmaši, umesto da trošite pesnice između sebe , a veliki ste rodoljubi udužite se, napisao je Počuča i nastavio poziv na linč u vulgarnom tonu.

Inače, Počuča je bio dugogodišnji novinar TV Pink da bi se nakon 20 godina vratio u MUP kao Portparol protivterorističke jedinice.

 list Danas | Iz sata u sat | Portparol protivterorističke jedinice pozvao na linč Žena u crnom.

povezano

Portparol protivterorističke jedinice MUP-a, Radomir Počuča je na svom Fejsbuk nalogu pozvao na linč Žena u crnom. 

https://www.facebook.com/para.bellum2?fref=ts

foto Facebook: Radomir Počuča i Predsednik Srbije Tomislav Nikolić

USrbiji novi pozivi na linč i nasilje protiv aktivista nevladinog sektora i spiskovi nepodobnih javnih ličnosti koje objavljuju ultradesničarske organizacije. 

Ovoga puta, dodatno zabrinjava činjenica što je poziv huliganima da prekinu nedavni skup nevladine organizacije Žene u crnom poslao portparol jedne jedinice MUP-a Srbije. Dok u tom ministarstvu obećavaju kažnjavanje odgovornih, nevladin sektor ne krije zabrinutost, najavljujući podnošenje krivične prijave.

Pozivi na linč i nasilje prema pripadnicima civilnog sektora i antiratnim aktivistima u Srbiji dobili su novu dimenziju, javnim istupom portparola Protivterorističke jedinice policije Radomira Počuče koji je huligane, putem društvenih mreža, pozvao da nasilno spreče komemorativni skup Žena u crnom kojim su nedavno na Trgu Republike u Beogradu obeležile petnaestogodišnjicu zločina vojnih i policijskih snaga nad Albancima na Kosovu.

Policijski službenik Počuča je, reagujući na medijske najave o performansu aktivistkinja i aktivista te nevladine organizacije, sa svog Fejsbuk profila od huligana, članova nekoliko navijačkih grupa, koristeći se vulgarnostima, zatražio da udruže snage protiv članova tog mirovnog pokreta.
 
Stavovi koje je javno izneo ovaj nekadašnji novinar ovdašnje televizije Pink, i ne tako davno moderator mitinga SRS-a Vojislava Šešelja (kome se zbog ratnih zločina sudi u Hagu), pozivajući huligane na obračun sa mirovnim aktivistima, naišli su na oštre osude u Ministarstvu unutrašnjih poslova.

Državni sekretar u MUP-u Vanja Vukić kaže za RSE da će nadležni ispitati njegovu odgovornost, dok mu ugovor o delu na osnovu koga je zaposlen u MUP-u uskoro ističe i najverovatnije neće biti produžen.   

“Ministarstvo unutrašnjih poslova će videti da li tu postoje bilo kakvi oblici nekog krivičnog dela i na osnovu toga će postupati. Naravno konsultovaćemo se i sa Tužilaštvom vezano za njegovu izjavu na Fejsbuk nalogu”, navodi Vukić.

RSE: Smatrate li da su ovakvi pozivi opasni jer se može protumačiti da iz same policije neko poziva ekstremiste na linč pripadnika nevladinih organizacija?
 
Vukić: Naravno da je opasno. Još jednom ponavljam da se radi o njegovom privatnom Fejsbuk nalogu, da to apsolutno nije stav MUP-a. Još jednom ponavljam da MUP najoštrije osuđuje takve izjave i u skladu sa tim gospodin Počuča će biti sankcionisan.

Pomenuti komemorativni skup, kojim su Žene u crnom u sredu rekonstruisale zločine počinjene na Kosovu, protekao je bez incidenata – uz uobičajeno policijsko obezbeđenje koje prati sve njihove događaje ovakvog tipa.

NUNS i Petrušić traže mjere

Međutim, ovakvi pozivi na nasilje i linč, upozorava predstavnica ove nevladine organizacije Staša Zajović, ukazuju na to da Srbija još nije raskrstila sa obračunima protiv dela društva koje misli drugačije. Posebno je zabrinjava činjenica što je ovoga puta poziv na nasilje ekstremistima stigao iz same policije.
  

Staša Zajović

“Ne postoji politička volja da se zaista napravi jedan dobar zaokret od politike koja je demonizovala, stigmatizovala i pozivala na linč drugačije mislećih. Koja se na jedan način obraća spoljnjim faktorima i u praksi se potvrđuje da na unutrašnjem planu ima nameru da vodi i vodi sasvim drugačiju poliitku. Zapravo sa tog verbalnog nivoa sada može da pređe, i to sa najvišeg institucionalnog nivoa. Što je posebno zabrinjavajuće ne samo na poziv na linč drugačije mislećih i prosto to je veoma opasno”, podvlači Staša Zajović.

Povodom ovog incidenta na društvenim mrežama oglasio se zaštitnik građana Saša Janković koji je zatražio pokretanje disciplinskog i krivičnog postupka, istovremeno se javno upitavši zašto je jednoj policijskoj jedinici potreban portparol.

Takođe odgovornost traže i predstavnici nevladinih organizacija, među kojima i Komitet pravnika za ljudska prava, čiji predstavnik Milan Antonijević najavljuje podnošenje krivične prijave zbog izazivanja disrkiminacije:

“Mi ćemo znati kakvo je ovo društvo i u kakvoj državi živimo onoga trenutka kada vidimo kakva će biti reakcija nadležnih organa na krivičnu prijavu koju ćemo podneti. Smatramo da je ovo izuzetno ozbijan incident, da neko sa ovakve pozicije dopusti sebi da poziva one za koje znamo da su spremni i sposobni da učine neka krivična dela, da se obračunavaju sa onima koji štite ljudska prava. To je protivno i pravu i Ustavu, protivno je Krivičnom zakoniku i očekujem da Tužilaštvo pokrene postupak na osnovu naše krivične prijave za rasnu i drugu diskriminaciju”, naglašava Antonijević.      
 
U istom danu kada je putem medija i društvenih mreža prostrujila vest o pozivu na obračun sa nevladinim mirovnim aktivistima, u ovdašnjoj javnosti osvanuo je još jedan u nizu spiskova ultradesničara, ovoga puta organizacije “Naši” u kome su 30 javnih ličnosti, među kojima su glumci, dramaturzi, novinari i nevladini aktivisti, označili “srbomrscima” i izdajnicima zbog promovisanja prava manjina i kritikovanja nedoslednosti i ekstremizma u društvu.

Među njima je i proslavljeni reditelj Goran Marković, koji nam je tim povodom pomalo ironično rekao da je počastvovan time što se našao na takvom spisku eminentnih ljudi. 
 
“Nije prvi put, već nekoliko puta sam se nalazio na raznim spiskovima koje pripremaju raznorazni beznačajni ljudi. Zanimljivo je da svi ti ljudi koji zapravo prave te spiskove nemaju nikakav identitet, ništa ne predstavljaju. Nego jednostavno pokušavaju time što će nekome zalepe etiketu da je izdajnik, urade nešto sami sa sobom. Ne mogu ništa drugo da radim, nego da radim svoj posao. I da verujem da to što radim ima neki smisao. Da to što nekad kritikujem svoj narod pretstavlja da ga volim i da sam patriota”, smatra reditelj Goran Marković.

Objavljivanje ovog spiska izazvalo je oštre reakcije Nezavisnog udruženja novinara Srbije i poverenice za zaštitu ravnopravnosti Nevene Petrušić koji su od države zatražili zaštitu onih koji su time žigosani.

Nova dimenzija poziva na linč: Žene u crnom na meti policijskog službenika.

Odustali smo od Tadićeve politike podele Kosova sad nas čeka Bosna i Hercegovina

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik odlikovao je predsjednika Srbije Borisa Tadića, 9. januar 2012 

Podrška iz Brisela Vučićevoj vladi 

Svijet ima neobičnu navadu da se zgraža nad onim što je u Hrvatskoj posve normalno. U Hrvatskoj strpljivo čekaju da se svijet normalizira – naime da kriteriji hrvatske normalnosti budu prihvaćeni u globalnim okvirima – no to se, za nevolju, još uvijek ne događa. Ako će svijet, iz hrvatske perspektive, ostati nenormalan, treba li uopće podržavati njegovo postojanje?

Piše: Viktor Ivančić, Peščanik.net

Uprava berlinske dvorane Columbiahalle prije neki dan je uskratila gostoprimstvo Marku Perkoviću Thompsonu i otkazala već dogovoreni koncert, uz obrazloženje da je u međuvremenu došla do „saznanja o političkoj pozadini priredbe“, a ta se saznanja uglavnom svode na to da hrvatski pjevač na svojim nastupima veliča fašizam. U Hrvatskoj, s druge strane, Marko Perković Thompson uopće se ne smatra fašistom, već regularnom estradnom zvijezdom, vrijednim trudbenikom u industriji zabave, te su mu vrata koncertnih dvorana, radijskih i televizijskih studija širom otvorena, a vrlo su česti i njegovi nastupi na stadionima, gradskim trgovima i konjskim trkalištima.

Zbog čega hrvatska normalnost u Njemačkoj dobiva fašistička obilježja? Što radi strana svastika na odijelu od domaćeg štofa? Tko je taj koji u očima svijeta diskreditira ovdašnju dnevnu rutinu? – pita se ovih dana mnogi zabrinuti Hrvat.

Kada se prije desetak godina sličan slučaj zbio u Nizozemskoj, pa su Thompsonu otkazani nastupi u Amsterdamu i Rotterdamu, glavni uzročnici skandala precizno su detektirani u Židovima. Jedan je hrvatski dnevni list tada dramatičnim tonom upoznao javnost s otkrićem kako je „koncerte stopirao izraelski informacijsko-dokumentacijski centar CIDI“, a također i da su „većinski vlasnici dvorane u Rotterdamu Židovi“.

Drugi je pak dnevnik – pod naslovom: „Thompson: Za sve su krivi Židovi!“ – donio gorku ispovijed popularnog crnokošuljaša u kojoj ovaj rezignirano veli kako „ni Isus Krist nije imao ništa protiv njih, pa su ga svejedno razapeli“. Istup je bio toliko upečatljiv i medijski razglašen da su reagirali tradicionalno šutljivi predstavnici Židovske općine u Zagrebu, poučivši ozlojeđenog pjevača da Isusa nisu razapeli Židovi nego „ondašnja okupatorska rimska vlast“, te da je upravo klišej o Židovima kao kolektivnim ubojicama Krista pokrenuo višestoljetni val antisemitizma.

Međutim, sva je prilika da vlasnici berlinskog Columbiahalle nisu Židovi. Ili možda ipak jesu, ali vješto prikrivaju identitet? U to je teško povjerovati, jer bi ih neumoljivo hrvatsko istraživačko novinarstvo do sada već raskrinkalo. Tko su onda? Nisu valjda tradicionalno prijateljski Nijemci? Ukoliko jesu, mogu li onda „saznanja o političkoj pozadini priredbe“, povodom kojih su Nijemci donijeli odluku da Marka Perkovića Thompsona ne žele na bini, s jednakim učinkom djelovati i na Hrvate?

To je također teži slučaj. Prije deset godina, primjerice, emitiran je u HTV-ovoj emisiji Latinica tonski zapis Thompsonove izvedbe pjesme „Jasenovac i Gradiška stara“ (koja, podsjetimo, počinje stihovima „Jasenovac i Gradiška stara / To je kuća Maksovih mesara / U Čapljini klaonica bila / Puno Srba Neretva nosila…), da bi dragim gledateljima potom bilo postavljeno pitanje: „Smatrate li da Thompsonove pjesme veličaju ustaštvo?“ Premoćna većina njih u telefonskoj je anketi izrekla odlučno ne. Dakle: iako statistički uzorak nije bio reprezentativan, pokazalo se da vokalno-instrumentalno slavljenje ustaških logora i koljača pod komandom Maksa Luburića, te otvoreno likovanje zbog ubijanja Srba, u Hrvatskoj nije dovoljno da bi se za nekoga tvrdilo kako „veliča ustaštvo“.

Institucije države, uključujući i onu pravnu, uzgajaju još manje dvojbi. Prisjećam se kako je otprilike u isto vrijemeFeral Tribuneu sudskim putem bila razrezana drakonska novčana kazna zato jer je – povodom prikazivanja snimke Thompsonova koncerta na javnoj televiziji, koji je započet usklikom „Za dom spremni!“ – objavio fotomontažu glavne urednice HTV-a ukrašene šapkom Wehrmachta i kukastim križem. Dakle: pokazalo se da je u Hrvatskoj zakonski kažnjivo kačiti obilježja fašizma na one koji preko javnoga medija emitiraju „priredbe“ što započinju fašističkim pokličem.

Zašto u Njemačkoj ne važe takvi kriteriji? Naime – tko su berlinski Židovi? Prema saopćenju „menadžmenta Marka Perkovića Thompsona“, sačinjenom u formi svojevrsne potjernice, koncert u Columbiahalle otkazan je zbog pritisaka „protivnika Hrvata i hrvatstva“, odnosno „jugokomunista“, od kojih su trojica čak i poimenično navedena, uz napomenu da su dvoje od njih „navodno Hrvati“. Saopćenje završava zapjenjenim apelom: „Hrvate u Berlinu i Njemačkoj možemo samo upozoriti da ostataka jugokomunista još uvijek ima ne samo u Hrvatskoj nego i van nje i da očito borba protiv njih nije prestala.“

Ostalo je nejasno otkud toliko „jugokomunista“ u njemačkoj štampi, koja je uoči (otkazanog) koncerta vrvjela kritičkim napisima. Berliner-Kurier, recimo, još se sredinom ožujka u naslovu zapitao „Smije li naci-Hrvat svirati u Berlinu“, WAZ iz Essena nazvao je Thompsona „fašist-pjevačem“, naslov u Die Weltu glasio je „Na turneju s ustaškim pozdravom“, dok je Frankfurter Allgemeine Zeitung o Perkoviću pisao kao o „pjevaču mržnje“, a njegove budnice nazvao „pjesmama iz automata“.

Svejedno, „menadžment“ raspjevanog ustaška inzistira da je riječ o zavjeri „jugokomunista“ – „protivnika Hrvata i hrvatstva“, među kojima ima i „navodnih Hrvata“ – i ni slučajno ne dovodi u pitanje lojalnost „Nijemaca“, vjernih saveznika još od Drugoga svjetskog rata. U saopćenju, objavljenom na Thompsonovoj internetskoj stranici, stoji i ova rečenica: „Koncert nije zabranjen nego je otkazan a Berlinske i Njemačke vlasti ni jednim činom ni gestom nisu pokazivale ništa protiv nastupa Marka Perkovića Thompsona u Berlinu.“

Najtiražniji hrvatski dnevni list – onaj koji je prije deset godina otkrio da je otkazivanje koncerata u Nizozemskoj posljedica židovske podvale – prenio je saopćenje u cijelosti, s tim da je gore citirana rečenica na njegovim stranicama izgledala ovako: „Koncert nije zabranjen nego je otkazan, a berlinske i njemačke vlasti ni jednim činom ni gestom nisu pokazivale ništa protiv nastupa Marka Perkovića Thompsona u Berlinu.“

Tako su „Berlinske i Njemačke vlasti“ postale „berlinske i njemačke vlasti“, neispravno je kroz medijsku tranziciju prikazano ispravnim, navodni hrvatski doveden je u okvire gramatičke korektnosti i prilagođen potrebama kolektivnog licemjerja. Razumije li to kao simptom, čovjek se pita: nije li ležernost kojom gramatika rulje biva prilagođena nacionalnom pravopisnom standardu identična lakoći kojom se obavlja dezodoriranje fašizma? Nije li posve sličan manevar u igri kada veliko crno slovo U postaje sitno do nevidljivosti? Drugim riječima: nije li u pogledu onih opjevanih klaonica i mesara – sve dok jaganjci ne utihnu – pravi Hannibal lektor?

Svakodnevni život, dakako, ne vrti se oko gramatike. Život se više-manje vrti oko smrti. Dok su u Njemačkoj trajale žive rasprave o Thompsonovu fašizmu, u hrvatskome Splitu, u noći 10. travnja, na godišnjicu osnutka NDH, nepoznati su počinitelji uz pomoć teških maljeva devastirali spomenike na Židovskome groblju. Ili je to groblje ipak židovsko? Ne možemo pouzdano znati, jer spomenuti dnevni list nije o tome objavio ni slova.

 Tacno.net.

Telegraf 

Kao što se danas hrvatski jezikoslovci bave pohrvaćivanjem gramatičkih termina i to uvode u škole, tako su činili i nacistički njemački puristi. [...] Kod lingvista u službi nacizma “ʻmaterinski jezik’ je uzdignut na prijestolje kao božanstvo, kao objekt snažnog poštovanja (ʻnesalomljive ljubavi’), iz kojeg zrači životna snaga” (Hutton). Takav odnos prema jeziku vlada danas u Hrvatskoj. 

Piše: Snježana Kordić - “Jezik i nacionalizam”

Purizam se javlja kao posljedica nacionalističkog shvaćanja jezika (Gardt), on je “jezični ekvivalent ksenofobiji i pretjeranoj društvenoj potrebi za razgraničavanjem” (Coulmas). Istraživanja pokazuju da “je jezični purizam oruđe koje služi rasističkoj i nacionalističkoj ideologiji” (Milroy).

Ne iznenađuje što “puristički stavovi znaju biti otvoreno rasistički ili ksenofobični” (ibid.) kad se zna da zastupnici purizma “čišćenje” primjenjuju na jezik i na ljude: “ʻEtničko čišćenje’ se uvijek prvo odvija u glavama, tj. na području jezika i simbola” (Altermatt). Tako “su od starog jezičnog patriotizma u općem obrazovanju nacionalno nastrojenih građana i intelektualnih propagandista preziranje i odbijanje svega ʻstranog’ i ʻmiješanog’ te prenaglašavanje jezičnog principa porijekla (etimologije) do u 20. st. ostali omiljena argumentativna sredstva koja se i izvan jezika mogu primijeniti na ljude” (Polenz). Zato porivi koji navode pojedince da se zalažu za tzv. čistoću jezika “nemaju nikakve veze s govorenjem, pisanjem, razumijevanjem ili s duhom književnosti” (Hobsbawm).

Nadalje, “postoje dokazi da je jezik u totalitarnim sredinama ʻpurističkiji’ nego u demokratskim sredinama. To je jedan od prostora ideološkog reguliranja. U slučaju nekih fašističkih režima poput nacionalsocijalizma u Njemačkoj, to je rezultat rasističke ideologije” (Clyne). U Njemačkoj je purizam najviše cvjetao u doba Trećeg Rajha (Härle). Tada je “čišćenje jezika”, tj. “lov na strane riječi” već “u prvim godinama vladavine nacionalsocijalizma dosegao svoj vrhunac” (Polenz).

Jezični purizam je u Njemačkoj “uvijek iznova imao značajnu ulogu kao sredstvo i pokazatelj radikaliziranja njemačkog nacionalizma” (Polenz), a “za vrijeme nacističkog razdoblja u Njemačkoj je jezična politika bila glavni dio oblikovanja identiteta Rajha, bila je usko povezana s ksenofobičnim nacionalsocijalizmom. Najočiglednija manifestacija toga bila je jezična reforma s ciljem uklanjanja stranih leksičkih posuđenica i osiguravanja korištenja ʻizvornog’ jezika” (Ager).

Dvije godine nakon što je Hitler došao na vlast osnovana je u Njemačkoj 1935. državna institucija za brigu o jeziku: Njemački ured za njegovanje jezika (Plümer). Purizam je podupirao nacizam: “Nacistički val jezičnog purizma imao je već u prvim godinama nacizma svoj učinak, ne toliko na jezik koliko na političko raspoloženje širokog kruga nacionalno usmjerenih ʻljubitelja jezika’ iz kulturnopolitički važnih oblasti škole, novina i uprave. Ti ʻljubitelji jezika’ su 1933. samoinicijativno ponudili vlastima svoje usluge jer su vjerovali da su im ciljevi jednaki. Vlasti su prvo prihvatile njihove usluge kako bi nacionalističku euforiju isticanja nijemstva iskoristile za opću političku nahuškanost, koja je potrebna za uspostavljanje diktature” (Polenz).

Puristički program iz 30-ih godina izgledao je ovako: “dopisi ureda i suda trebaju ubuduće biti na ʻnarodu bliskom’ jeziku bez stranih riječi, osobe na radiju koje koriste previše stranih riječi potrebno je ʻpoučiti’ ili ʻu protivnom slučaju otpustiti’, njemačka roba treba biti patentirana i nuđena samo s njemačkim oznakama, nenjemački natpisi nad prodavaonicama i strani nazivi na jelovnicima moraju nestati, imena restorana i oznake mjesta u kazalištima trebaju biti ponjemčeni, sportska udruženja ʻkoja ne žele govoriti njemački ne smiju dobivati novčanu potporu’. Za sve to i još mnogo više zahtijevalo je Društvo za njegovanje jezika donošenje propisa i nudilo za to besplatno svoje jezično upućene pomoćnike. Eho od strane oslovljenih mjesta došao je brzo i bio je isključivo pozitivan, što se redovito može vidjeti u godištima [časopisa Društva] 1933. i 1934. u izvještajima o službenim mjerama i novinskim člancima” (ibid.).

U svojoj opširnoj i zaokruženoj analizi purizma u Njemačkoj 30-ih godina Peter von Polenz opisuje kako izgleda puristički pristup jeziku: “Prema shvaćanju iracionalnog nacionalizma jezik ʻnije sredstvo za sporazumijevanje, nego nacionalni idol, kojemu čovjek treba što upadljivije iskazivati čast’ i kojeg se ʻopterećuje zahtjevima za nekakvom ʻizvornošću’ koja nema veze s ljudskim potrebama i koja se u svako doba može zanemariti a da pritom ne nastane nikakva šteta ni za govornika ni za slušatelja’. Čistači jezika su vjerovali – slično kao još i danas mnogi kritičari jezika – da jezik moraju štititi od upotrebe, od jezične zajednice kao korisnika, kao da je jezik nekakvo apsolutno biće kojemu govornici moraju služiti. Prije svega bili su naviknuti vrednovati riječi prema njihovom porijeklu. Objašnjenje za tu naviku nije samo nacionalistička antipatija prema stranim jezicima, nije nekakvo isključivo laičko shvaćanje jezika; jer pravi ʻlaici’ – normalni govornici koji ne razmišljaju o jeziku – ne misle na izvedenice i etimologiju kad koriste jezik. Budući da je većina ʻljubitelja jezika’ prošla barem za vrijeme gimnazije kroz školu tradicionalne filologije, radi se kod purističkog vrednovanja jezika o populariziranoj, premda pervertiranoj znanosti” (ibid.).

Kao što se danas hrvatski jezikoslovci bave pohrvaćivanjem gramatičkih termina i to uvode u škole, tako su činili i nacistički njemački puristi. Peter von Polenz govori o ondašnjem “ponjemčivanju znanstvene terminologije iz oblasti njemačke gramatike, prvenstveno u udžbenicima za nastavu njemačkog na školama. Jedna lista stručnih gramatičkih izraza Klaudiusa Bojunga pripremana od 20-ih godina objavljena je kao dodatak ministarskoj uredbi 1938. godine. Otad su sva nova izdanja njemačkih udžbenika jezika morala koristiti samo ponjemčene stručne riječi”.

Polenz kao lingvist osuđuje to ponjemčivanje: “Takvo izvana u lingvistiku unošeno ponjemčivanje htjelo je gramatičke termine izmijeniti samo zbog ponjemčivanja, samo zbog neodobravanja stranog porijekla. Pritom se događalo da uvedu ponjemčene termine koji su, za razliku od semantički najvećim dijelom nemotiviranih termina stranog porijekla, vodili u pogrešno ili jednostrano shvaćanje gramatičkih kategorija. Tvorcima je bilo svejedno što će ponekad neophodno korištenje odgovarajućih pridjeva ili glagola dovesti do tvorenica koje će biti znatno nezgrapnije ili neobičnije od oprobanih termina stranog porijekla. Takvo mijenjanje isključivo formalnog izgleda gramatičke terminologije nije bilo lingvistički opravdano”.

Budući da je među njemačkim purističkim aktivistima bilo i sveučilišnih profesora, “ostaje još da se zapitamo kako je došlo do toga da su – kao što smo vidjeli – i neki malobrojni stručnjaci i sveučilišni profesori znatno sudjelovali u jezičnopurističkoj opijenosti prvih godina nacizma, umjesto da je snagom svoje stručne kompetencije od početka zaustave” (ibid.). Odgovor nije teško naći: “sve to se može objasniti osobnim političkim stavovima ili djelovanjem ʻduha vremena’” (ibid.).

Naime, “sigurno nema razloga za zaključak da lingvistika uživa bilo kakvu posebnu autonomiju ili privilegije u vezi s ideologijom. Jedna od ključnih ideologija nacionalsocijalizma bila je ideologija o materinskom jeziku, a ona je bila izrazito povezana s lingvistima i lingvistikom. Nacizam je bio ideološka koalicija, a jedan od osnovnih elemenata u toj koaliciji bio je zaštita prava materinskog jezika: nacizam je bio pokret za jezična prava” (Hutton).

U službi nacističke ideologije “lingvisti su vjerovali da je njihova sveta dužnost štititi i čuvati materinski jezik” (ibid.). Kod lingvista u službi nacizma “ʻmaterinski jezik’ je uzdignut na prijestolje kao božanstvo, kao objekt snažnog poštovanja (ʻnesalomljive ljubavi’), iz kojeg zrači životna snaga” (ibid.). Takav odnos prema jeziku vlada danas u Hrvatskoj. Primjer iz prošlosti Njemačke i sadašnjosti Hrvatske pokazuje da se lingvisti “mogu povezati s društveno-političkom stvarnošću na politički radikalan način. To može biti u obliku obožavanja usklađenosti, čistoće, ujednačenog mišljenja, pojmovnog sklada i jezičnog reda. Jezična pravila mogu se gledati kao društvena pravila, a značenja riječi kao ideološka značenja. U takvim okolnostima totalitarni lingvist može koncipirati jezični sistem na isti način na koji totalitarni pravnik može koncipirati zakone: kao autonomna snaga koja određuje granice prihvatljivosti. Lingvist je čuvar jezika kao što je pravnik čuvar zakonskih odredbi” (ibid.). Zbog simbioze jezikoslovaca i nacionalizma postao “je jezik toliko prirodni element nacionalizma i rasizma da mi termini kao jezični nacionalizam ili lingvicizam izgledaju suvišni jer su tautološki” (Fritsche).

Kad su vremenom puristi u nacističkoj Njemačkoj počeli prigovarati i ministrima da ne koriste dovoljno izvorne njemačke riječi, onda se “Goebbelsovo ministarstvo okrenulo protiv pretjeranog isticanja nijemstva i protiv oživljavanja starih njemačkih riječi s tajanstvenim zvukom” (Polenz). Peter von Polenz citira Goebbelsovo ministarstvo: “Jasno se mora ustvrditi da naš pokret ne želi imati nikakve veze s tim igrarijama s riječima. U to spada i upotreba navodnih starogermanskih naziva mjeseci kao Lenzing [=ožujak] itd., koje njemačke novine odsad trebaju prestati koristiti. Riječi kao Thing, Kult podsjećaju na one narodske proroke o kojima naš Vođa u svojoj knjizi Mein Kampf kaže da bi oni najradije ponovo hodali obučeni u medvjeđe krzno, i koji uostalom tvrde da su četrdeset godina prije njega izmislili nacionalsocijalizam. Nacionalsocijalistički pokret je isuviše blizak stvarnosti i životu a da bi mu bilo potrebno vaditi iz prastarih vremena prevaziđene i mrtve pojmove, koji ni na koji način ne mogu pomoći teškoj političkoj borbi danas, nego je naprotiv samo opterećuju”.

Nakon desetak godina vladavine purizma u Njemačkoj, ukinute su purističke aktivnosti. Do toga je došlo zato što su dušebrižnici jezika u svom časopisu “Materinski jezik stalno iznosili kritiku ravnodušnosti vlastodržaca prema pitanju stranih riječi”, pa je to izazvalo nesimpatije kod dotičnih vlastodržaca, Goebbelsa i Hitlera (Plümer). Stoga je “Hitlerova uredba donešena 1940. godine okončala purističke aktivnosti Društva za njegovanje jezika: ʻNakon dopisa ministra Rajha i državnog kancelara zapazio je Firer više puta u zadnje vrijeme – također i na službenim mjestima – kako se riječi stranog porijekla koje su odavno preuzete zamjenjuju izrazima dobivenima najčešće pomoću prevođenja, koji su zato po pravilu ružni. Firer ne želi takvo nasilno ponjemčivanje i ne odobrava umjetno zamjenjivanje stranih riječi odavno udomaćenih u njemačkom jeziku’” (ibid.).

Vrijeme jezičnog purizma u Njemačkoj od početka 30-ih do početka 40-ih godina nazvano je u lingvističkoj analizi “groteskno-tragičnom zadnjom fazom njemačkog jezičnog purizma” (Polenz). Nakon tog razdoblja se već 60-ih godina u Njemačkoj konstatira da “danas više nema javnog jezičnog purizma” (ibid.).

Na osnovi podataka o Njemačkoj 30-ih godina vidljivo je da kod teme purizma nije opravdano prešutjeti informaciju kako analiza purizma pokazuje “povezanost čišćenja jezika s rasističkim ludilom” (ibid.). I priziva u sjećanje “vulgarnoznanstvene grijehove i nesreće tridesetih godina kao primjer za opomenu” (ibid.).

Snježana Kordić
Iz znanstvene monografije Jezik i nacionalizam;
Izdavač: Durieux, Zagreb 2010.

 Tacno.net.

Došla su neka druga vremena, vremena u kojima je gore – bolje. A najbolje je – najgore.

Piše: Marinko Čulić

Mediji jesu to registrirali, ali daleko ispod razine realnog značaja događaja. U Vukovaru je nedavno održan prosvjed protiv nasilja, u kojem je grupa mladih iz Hrvatske, Srbije i samog Vukovara protestirala protiv međunacionalne mržnje, a povod je bio masovna tučnjava koja je nedugo prije izbila u jednom mjesnom kafiću. Prosvjednici su nosili transparente u kojima pozivaju na mir i toleranciju, ispisane latinicom i ćirilicom, što je, ako sjećanje jako ne vara, prvi skup takve vrste u ovom gradu, a, bojim se, i šire u Hrvatskoj. Tako nešto naprosto je ispalo iz svih političkih, kulturalnih i moralnih shema koje poznaju ova zemlja i cijeli prostor ex-Jugoslavije u posljednjih dva-tri desetljeća.

Zanimljivo je da vukovarski prosvjednici protiv nasilja u sve to unose dozu suzdržanosti koja odudara od dosadašnjih klišea. Izjavili su da spomenutoj tučnjavi koja je bila povod njihovom okupljanju ne treba pridavati preveliki značaj, da ona nije realan odraz odnosa među Hrvatima i Srbima u Vukovaru, kao što proizlazi iz napisa u medijima. I zaista, tučnjava je u medijima dobila širok odjek, nema tko je nije registrirao, a njihov prosvjed jedva itko, kao da je to nešto uobičajeno poput proljetne kiše ovih dana. Ako su prosvjednici željeli apelirati na medije da se ne igraju šibicama kada je riječ o ovoj zapaljivoj temi, ovi su im se osvetili tako što su uglavnom ignorirali da postoje.

To ignoriranje odrađeno je rutinski i nije iziskivalo nikakav naročiti trud. Ono se naslanja na tezu koja se masovno proširila i ukorijenila u svim ex-yu zemljama i postala je njihov zajednički kanon, a to je da Srbi i Hrvati, a onda redom i svi ostali, ne mogu živjeti zajedno. A kada ne mogu, onda su tučnjave kao ova u Vukovaru nešto normalno, a prosvjedi protiv njih, naprotiv, nenormalno. Jasno da je tu postoji logička greška. Ovakve tučnjave uobičajene su i raširene i među samim Hrvatima, Srbima i ostalima, i uopće se ne vidi da je toga manje, prije više, otkako su se svi oni osamostalili u svojim neovisnim, suverenim i nadasve etnički homogeniziranim državama.

Pa ipak, još se nije čulo da netko zbog ovoga kaže kako Hrvati ne mogu živjeti s Hrvatima, Srbi sa Srbima.., naprotiv svugdje cvjeta monogamni etnički aksiom po kojem je vrhunska sreća što su oni napokon sami sa sobom. I samo, biva, treba poraditi na slozi među njima koja će tu sreću učiniti vječnom i nedodirljivom.

Zašto bi onda s nacionalno mješovitim tučnjavama bilo drukčije? Očito je zašto. Spomenuta teza da Hrvati, Srbi i ostali ne mogu zajedno nije nikakva domislica dokonog uma, to je strateški proizvod srpskog, hrvatskog i ostalih nacionalizama, njihovo životno djelo. Jer, bez toga ne bi buknula mržnja koja je prethodila ratovima devedesetih, a bez nje ne bi bilo ni samih ratova, neovisno o tome što su neki od nacionalizama raspolagali golemim vojnim i drugim potencijalima.

Sve to bila bi mrtva gvožđurija da običnim ljudima nije ucijepljen virus netrpeljivosti prema drugima, koji ih čini spremnim i da ubiju i protjeraju, i samo zato je do ubijanja i protjerivanja i došlo. Štoviše, mržnje je akumulirano za nekoliko ratova i do njih bi možda i došlo da nisu preskupi za ovdašnje ekonomski urušene i neuspješne države, i da ovaj put ne postoji izričita međunarodna zabrana da se oni ponove (ratovi i separatizmi su bili tolerirani, možda i poticani, samo u socijalističkim zemljama, danas više ne). I što sada imamo? Imamo to da se ratovati više ne može, ali imamo i to da se mržnju, u čije je stvaranje uložena silna energija, ne smije ni proćerdati, tj. pustiti da ode u vjetar.

I zato se nju stalno podgrijava do krajnjih granica, ali tako da nekontrolirano ne eskalira, kako bi se u toj atmosferi vječno napetog mira održalo tezu o nemogućnosti međunacionalnog zajedništva. Vukovar je tu upravo bogomdan, jer je jedini uistinu multietnički grad u Hrvatskoj, ali i grad koji po svim relevantnim sigurnosnim ocjenama spada u mirnije u zemlji. Čak je kavanskih tučnjava poput ove, koje spadaju gotovo u folklornu baštinu ovdašnjih naroda i narodnosti, ondje manje nego drugdje, ali kada se dogode tome se pridaje i eksponencijalno više pažnje nego drugdje. Uostalom, ako nema toga uvijek je na raspolaganju ovo s ćirilicom, što evidentno služi ovome o čemu je ovdje riječ, a to je zatrijeti zadnju klicu zajedništva, pogotovo tamo gdje bi ona mogla roditi neželjenim plodovima.

Nema, jasno, za to direktnih dokaza. Ali čvrst je dojam da i demografska, urbana, industrijska, kulturna i svaka druga obnova Vukovara također ide bezvoljno i sporo u funkciji toga. Njegov se prosperitet koči da se ne bi pomislilo kako ovakvi multietnički gradovi mogu napredovati jednako dobro koliko jednonacionalni, ili sačuvaj bože još i bolje. U svakom slučaju, ovaj grad sliči na nezašivenu ranu koju se u redovitim razmacima otvara kako mržnja ne bi presahnula i kako bi se nju obnovilo kada god zaprijeti opasnost da pomirenje pusti korijene. Tamošnji stožeraši čak smatraju nepodnošljivom žrtvom što su Vukovar i Podunavlje reintegrirani u Hrvatsku mirnim putem, jer je tako ondje ostalo puno više Srba nego u drugim dijelovima zemlje.

Zato se s rubova antićirilićne pobune čuju zahtjevi za “drugom Olujom“, što je tipična glupost neliječenih šovinista, jer se time odaje da je i ona prva bila poduzeta s ciljem da se Hrvatska riješi Srba. Ali, oni to zapravo i ne skrivaju. Uz diskretnu podršku medija i šire javnosti, oni žele pokazati da je Vukovar eksperiment koji ne može uspjeti, i na kraju, bojim se, i neće uspjeti. Govori o tome jasno prešućivanje spomenutog vukovarskog prosvjeda protiv nasilja, iako su prosvjednici zapravo napravili veliku uslugu Hrvatskoj, šaljući poruku da je u njoj moguć međunacionalni sklad isto koliko i u većem dijelu povijesti jugoslavenske socijalističke federacije.

Ali, kome to sada treba?! Došla su neka druga vremena, vremena u kojima je gore – bolje. A najbolje je – najgore.

H-alter,

 Tacno.net.

Branka Mihajlović i Dušan Komarčević

09.05.2014

Danas, 9. maja se širom sveta obeležava Dan pobede nad fašizmom u Drugom svetskom ratu. Na Crvenom trgu u Moskvi počela je parada u kojoj učestvuje 11 hiljada pripadnika vojske. Ruski predsednik Vladimir Putin rekao je da je Dan pobede za ovu zemlju izvor ponosa i  patriotozma.Zapad je osudio nameru Rusije da tim povodom organizuje vojnu paradu na Krimu. Kako je izvestio Glas Rusije, Putin i Medvedev će prisustvovati paradi u Sevastopolju. Najave Putinovog prisustva paradi na Krimu razočarala je nemačku kancelarku Angelu Merkel koja je ocenila da bi bila “šteta da 9. maj bude iskorišćen u kontekstu tenzija”.

Austrijski kancelar Verner Fajman upozorio je na svečanosti u Beču, povodom Dana pobede nad fašizmom, da ekstremna desnica ponovo preti Evropi.

U Sarajevu će na Dan pobede nad fašizmom biti otvorena obnovljena zgrada Većnice, uništena tokom srpske opsade tog grada od 1992. do 1995. godine

U Srbiji centralna državna ceremonija biće na Groblju oslobodilaca Beograda, a venac će na Avali na Spomenik neznanon junaku položiti predsednik Tomislav Nikolić.

Na Dan pobede nad fašizmom i ove godine ima razloga za propitivanje na domaćem terenu – da li i ko baštini, a ko dovodi u pitanje antifašizam? Da li su u pravu  malobrojne nevladine organizacije koje uporno upozoravaju na opasnost od fašizma u današnjoj Srbiji?

Na Terazijama u Beogradu, kod Spomenika obešenim rodoljubima grupa nevladinih organizacija održati antifašistički performans. “Žene u crnom” zajedno sa umetničkim kolektivom Škart i Biroom Beograd organizuju performans pod nazivom “Zahtevam”. Staša Zajović u ime organizatora objašanjava suštinu ove akcije:

Staša Zajović

“Želimo time da ukažemo na krajnje težak položaj u kojem se nalaze braniteljke i branitelji ljudskih prava, to jest oni koji se dve decenije zalažu za radikalan raskid sa zločinačkom prošlošću, zahtevaju odgovornost za rat i ratne zločine. Ones u, zapravo, najviše zbog toga na meti fašističkih i klerofašističkih organizacija. Mi želimo da upozorimo državu da je odgovorna u potpunosti za napade koje nad nama vrše kako državni, tako i nedržavni akteri. Premijer u svom ekspozeu nije ni jednom rečju pomenuo ljudska prava i to pokazuje koliko mu je stalo do ljudskih prava i civilnog društva. Upućivaćemo zahteve državi i pozivamo građanke i građane ove države da nam se u tome pridruže. Tražimo da s ezaštitet branitelji i braniteljke ljudskih prava, da oni koji veličaju fašizam da se to ne radi, zahteamo da se zaustavi rehabilitacija ratnog zločinca Draže Mihailovića i zahtevamo mnoštvo drugih stvari koje su na tragu poštovanja antifašističkih vrednosti i nasleđa i zato što smatramo da smo mi kao antifašistkinje na meti napada fašističkih organizacija.”

Sociolog Todor Kuljić upozorava da je ono što se događa na domaćem terenu sasvim u skladu sa evropskim izjednačavanjem zvezde petokrake i kukastog krsta.

“Mislim da je osnovna namera da se taj levičarski potencijal promena još više neutralizuje i da se pokaže da je autentični zločin na ovom prostoru činila levica, a ne desnica. To je taj pokušaj, a koliko će on imati uspeha to zavisi i od globalno evropskih strujanja ali i domaćeg javnog mnenja. Mislim da je tu na delu tendeciozni anti antifašizam.”

Upozorenje austrijskog kancelara na jačanje ekstremne desnice u Evropi za RSE komentariše politikolog mlađe generacije Filip Balunović:

“Mislim da je sa dolaskom svetske ekonomske krize profašistički pokret širom Evrope u ekspanziji. To možemo videti na primerima mnogih zemalja, od Mađarske preko Grčke i Bugarske do sada već tradicionalno jakih ultradesnih fašističkih tendencija u zemljama poput Holandije, Austrije, a sada vidimo sa rastom Marin Le Pen i Francuske, da bih slobodno rekao da je krajnja desnica postala jedan od najznačajnijih političkih faktora u Evropi”.

Na pitanje šta to znači u kontekstu skorašnjih izbora za Evropski parlament, Balunović odgovara: “Mislim da u EU postoji određena doza straha koliko od krajnje desnice toliko i od krajnje levice, što smo mogli da vidimo na primeru nemačke štampe neposredno pre grčkih izbora, gde su mediji upozoravali na dolazak grčke Sirize pre nego na jačanje Zlatne zore, tako da mislim da u EU i danas, nažalost, postoji veći strah od jačanje radikalne levice, što vodi do toga da je radikalna desnica i dalje prihvatljivija sa stanovišta evropske birokratije.”

RSE: Da li to znači da ovo što se događa u Srbiji sa jačanjem desnice i ekstremno desnih stranaka i jačanja anti antifašizma, da se uklapa u evropske procese?

Balunović: Mislim da da. Postoji ta jedna vrlo opšte poznata tendencija, a to je da krajnje desne političke partije u vremenu krize se na političkom spektru pomiču ka centru. To je proces koji imamo u Srbiji, krajnja desnica se pomakla ka centru. Ona je danas centralna desnica i predstavlja najsnažniju političku snagu u zemlji. Samim tim se, naravno, otvorio prostor za alternativnu krajnju desnicu, koja takođe jača. Ona je i dalje vanparlamentarna ali mislim da tendencija ide ka tome da ona postaje sve jača i jača.

Deveti maj se obeležava i kao Dan Evrope, jer je na taj dan 1950. godine tadašnji francuski ministar spoljnih poslova Rober Šuman postavio temelje za stvaranje ujedinjene Evrope.

Dan pobede: Nad Evropom senka ekstremne desnice.

Fundamentalizam sovjetskih korena i tipa

piše: Miloš Podbarčanin

Da ne čitam i ne pratim, ne bih verovao: u 21 veku, veku Tehnologije i Informatike – iz pravca Rusije dopiru sve češći glasovi tzv. ”pravoslavnih džihadista”.
”Svetih ‘rišćanskih ratnika”, paradoksalno (kao i sve što odande dolazi) sovjetskih; a posebno KGB i GRU korena.
Rešetnjikov, bivši KGB operativac (* ”vršio dužnost” i u Beogradu 70-tih), priča o ”svetom ratu” Pravoslavlja protiv ”ZLOG Zapada”.
Istoga (valjda zbog svega što laprda) odlikuje ordenjem SPC; lično srBski patrijarh.
Sad Vi meni nešto objasnite?
Sećam se, kao dete, išao sam sa dedom u crkvu o praznicima; tek pokoja, uglavnom starija (i ženska) duša.
Svi se vernici gotovo poznavali – koliko ih je bilo.
A pazite, još je Titov režim važio za ”liberalan”.
Međutim, u Rusiji, Sovjetskom Savezu – još je Staljin bio porušio sve što je iole ličilo na bogomolju (a sam u mladosti bio bogoslovski đak?!?).
Tamo su, i crkva, i popovi – bili zakonom zabranjeni 80 godina; i onda – ”odjednom” – ”preko noći” – ”vaskrs Crkve, i vaskrs Pravoslavlja” u postsovjetskoj Rusiji.
Ne znam samo – KO je uopšte i mogao da tako nešto učini – s obzirom da su sveštenici gotovo listom pobijeni još u Oktobarskoj revoluciji; posebno u Staljinovom periodu (zlo)Vlasti?
Što nije likvidirano odmah, poslato je u sibirske kazamate – gde ni grobova nema; to sve divlje životinje dovrše i pojedu (vukovi i medvedi).
I onda, kako sam već rekao – ”preko noći” ”vaskrsava” i ”Crkva” i ”sveštenstvo”?!
Samo, ne leži vragu – čim malo zagrebeš ispod sveže ljušture Novo-Pravoslavlja – a ono – od ruskog patrijarha – nadalje – sve bivši komunisti, partijci; što je najuočljivije – sad, dal’ direktno KGB – ili njihovi saradnici.
Naravno, ni u ”braCkoj” srBiji nije ništa bolje; bez obzira na Titovu ”liberalnost” – Državna Bezbednost je upravljala Srpskom Pravoslavnom Crkvom (* kao i drugim crkvama i konfesijama) još od ’45-te.
I dan-danas – od preostalog materijala, a naročito isplivalog u BiH i Hrvatskoj – imate čitave spiskove – što agenata – što saradnika Državne Bezbednosti.
Sveštenstvo (uopšte) je služilo mahom za motrenje eventualnih ”elemenata” u narodu.
Zbog čega i imate Ristu pukovnika DB Radovića, Irineja ”crvenog vladiku” Bačkog, itd itd (Kačavenda je i javno prozvan; sa mnoštvom materijalnih dokaza i šifrovanim DB imenom).
E, sad – da se vratimo onom Raskoljnikovu – pardon, Rešetnjikovu; dakle, takve fantazmagoričke izjave o ”borbi Ruskog i svakog drugog Pravoslavlja protiv Zapadnog Zla” (Katolika, Protestanata, Anglikanaca itd itd); a bukvalnog fundamentalističke, i retorike – i sadržaja…stomak da Vam se prevrne.
Možete zamisliti, bivši (a i sadašnji) KGB operativac – savetnik (isto tako KGB) predsednika Putina – laprda o ”svetom ratu” itd itd.
Što najviše upada u oči – Zapad se proglašava generalno ”pederskim i lezbejskim” (”Bolesni homoseksualizam je sveprisutan i prihvaćen”);
mislim, kakvo je to samo odsustvo – i elementarne pristojnosti, vaspitanja – da ne kažemo znanja i obrazovanja.
Ja se izvinjavam, jesam heteroseksualac – ali je naučno dokazano da homoseksualnost NIJE nikakva ”bolest”; ljudi se tako rode – i šta sad; treba da ih ubijamo i spaljujemo poput veštaca i veštica – jer se ne uklapaju u Biblio-fundamentalističke (i druge) ”standarde”?
A pazite, nema dana – da se u nekim medijama ne pojave predstavnici tih istih ”crkvi”; u kontekstu pedofilije, silovanja – pederastije.
I sad će ONI – da budu ”sudije”; a KGB i DB će da im budu ”apostoli”?!
Na ruci moskovskog patrijarha blista ”Vacheron” od pola miliona evra – upravo kao i na Putinu.
I to mu (Putinu)nije i jedini takav.
Ima ”daču” – vikendicu – vrednu MILIJARDU EVRA!
Bukvalno prekopirana Versajska palata.
Al’ za divno čudo – njegovim vatrenim pristalicama; i u Rusiji – i u srBIA-i – takav bezočni, bezbožni hohštapleraj ne smetaju.
”Neka ga. I treba”, komentari su čitalaca na Krstarici.
”Putin je Car!”
Bio je i Mida, samo ga je glad za zlatom na kraju skupo koštala.
Kremljevski – anti-Zapadni (*”anti-homoseksualni”) eho se čuje – i u Istočnoj Ukrajini; ali i u srBIA-i.
Putin je već zauzeo Istočnu Ukrajinu – sad već i otvoreno tražeći povlačenje Kijeva i podelu zemlje.
Zapad je duboko podeljen; i civilizacijski – i interesno.
Ljudi ne znaju šta da rade s budalom.
Samo, i oni su svesni da se dalje neće moći ovako; i da manijak mora biti zaustavljen – pre nego krene u dalja osvajanja; a time i krvoprolića.
Interesantno je kako je Vučićev prvi međunarodni susret, kao Premijera, bio sa ruskim predstavnicima.
Čija je moć u srBIA-i tolika – da je uticala na sastav Vlade?!?
Pa je Ivica Dačić dobio portfelj Ministra Inostranih Poslova – a njegov (i ruski) čovek, Aleksandar Antić Ministarstvo Energetike.
Kako bi se osigurao dalji ruski geostrateški prodor – preko srBIA-e – u Evropu.
Znači – nikakav ”gas”, nikakvi ”poslovni” i ”ekonomski” itd interesi – čisto geostrateško-vojno uglavljivanje; uklinčavanje u Evropu.
I sve to gleda (”pederski”) Zapad; naoko ne reagujući.
Nezvanična saznanja (iz proverenih i sigurnih izvora) su da je Zapad Vučiću dao tek nekoliko meseci da prelomi.
Nakon čega – ni Pakao neće biti ravan.
Pa neka onda, sa svojim moskovskim, kremljevskim fundamentalistima i kolegama sikće koliko hoće.
Glasine su da imućniji Rusi ”gaze jedni preko drugih” – grabeći za imovinu na Zapadu; koliko naslućuju ostvarivanje Putinovog ”Raja”.
Najnoviji u nizu Putinovih idiotluka je pravljenje pandana Zapadnim rejting kompanijama; ”Standard & Poor” i ”Fitch”.
Što i kod samih ruskih ekonomista izaziva podozrenje; kako su već prošle i vladine obveznice – puštene u promet, da bi se zaustavilo propadanje ekonomije, ublažile posledice zapadnih sankcija i procena.
Rusija je u opasnoj recesiji, kompanije čeka velika kamatna otplata – a od S&P je ocena BBB-.
Pa vi sad vidite koliko je ”2 i 2”.
A priče – da će se Rusija okrenuti Kini i njenom tržištu; da nadomesti Evropu i Zapad.
Jeste.
Samo niko ne kaže – PO KOJOJ CENI?
Jer je određuje – ne Rusija – već Kina.
A ako mogu da uštede i ucene – što da ne.
Može im se

Pravoslavni ”Džihad”.

PATRIJARH IRINEJ: RS da se pripoji Srbiji, Vučić mora da podigne posrnulu naciju! – Kurir.

Ćosić svoj projekat, kaže književnik Vidosav Stevanović, nikada nije nazvao Velika Srbija. Ali je to bio projekat neke druge velike države koja bi zamenila Jugoslaviju.

 
„Iza njega će ostati malo dobre literature i mnogo loše politike. Dakle, on je bio državni projekat komunizma, ugradjen u taj projekat i praktično sa istim rečima , samo što je reč klasa zamenjena rečju nacija, postao deo nacionalističkog iliti nacionalnog projekta. On je formulisao politiku koju je vodio Slobodan Milošević , poraznu, štetočinsku i strašnu politiku. On je formulisao i zato ja uvek kažem da se radilo o režimu Milošević-Ćosić a ne režimu Milošević. Posle pada Miloševića, nije promenjena ideologija. I danas je imamo u raznim tragovima i u raznim vidovima kao zaostatak prošlosti i kao veliku smetnju prema bilo kakvom koraku napred“, ocenjuje Stevanović.

Politička zaostavština Dobrice Ćosića.

Predsednik Demokratske stranke Dragan Đilas uputio je telegram saučešća porodici akademika Dobrice Ćosića, koji je umro danas u 93. godini. 

“Odlaskom Dobrice Ćosića Srbija je izgubila ne samo jednog na najuticajnijih književnika druge polovine 20. veka već, pre svega, društvenog hroničara i mislioca”, naveo je Đilas u telegramu. 

“Sa njim niste morali da se slažete u svemu, ali ste morali da poštujete energiju kojom je branio svoje dosledne stavove. Njegovim odlaskom zatvara se jedno poglavlje u istoriji Srbije iz koga će mnoge generacije koje dolaze imati dosta toga da analiziraju i nauče”, naveo je Djilas. 

http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2014&mm=05&dd=18&nav_category=12&nav_id=849591

povezano

Politička zaostavština Dobrice Ćosića

Esad Bajtal

Gordana Sandić-Hadžihasanović

30.05.2014

Za BiH najpogubnija “etno-nacionalna” poplava.

Britanski Guardian piše kako je za europsku političku klasu najpotresnije ostao rijetko viđeni trijumf na EU izborima – pobjeda francuskih ekstremnih nacionalista te da je širom kontinenta vraćen neuporediv broj europskih zastupnika koji su neprijateljski ili skeptično raspoloženi prema EU sa ogromnim izglasavanjem o nepovjerenju prema EU političkim elitama. Francuska nacionalna fronta osvojila je 25% glasova dok su vladajući socijalisti predsjednika François Hollande kolabirali sa 14%.

Foto: Christian Hartmann/REUTERS

Četiri dana izbora diljem 28 država EU vratio se rekordan broj članova koji se protive EU projektu. Birači su donijeli niz senzacionalnih rezultata, prema izlaznim anketama, sa radikalnim i nacionalističkim anti-EU snagama bilježeći veliku pobjedu na obje strane, krajnjoj desnici i ljevici. Guardian također navodi da su izbori važniji nego ikada prije, parlament koji se bazira na Strasbourg-u dobio je još veće ovlasti, što znači da će imati veliki utjecaj u većini zakonodavstva EU u idućih pet godina, a također će oblikovati ishod bitke za najmoćniji položaj u Bruxellesu, novi šef izvršne vlasti u EU, Europska Komisija. Neposredni utjecaj na izbore će varirati.

Performans La Penove će imati nepoznate posljedice na francusku politiku, dok u Italiji očekivana pobjeda novog premijera Mettea Renzija će izgledati kao mandat za predložene reforme iako njegova administracija nije izabrana. Rezultati će donijeti pritisak za prijevremene izbore u Grčkoj i Bugarskoj dok je pobjeda socijaldemokrata i zelenih u Švedskoj signalizira temeljiti poraz vladajućih konzervativaca.

Foto: AFP

BBC piše da su euroskeptici zatresli EU izbore poput potresa. Euroskeptici i krajnje desničarske stranke osvojili su teritorij na izborima za europski parlament, nazivajući ga političkim potresom. Mada glavni centar-desne i lijeve grupacije još uvijek ima većinu zastupničkih mjesta između njih. Dodaj Liberale, Zelene  i parlament je velikom većinom proeuropski. U tom smislu ako glavne skupine u parlamentu odluče da ignoriraju sve one koji nisu glasali za njih, to mogu učiniti. Međutim nacionalni političari to ne mogu. To je mjesto gdje će ovi izbori potresti situaciju. To neće imati samo utjecaj na domaću politiku nego na nacionalne lidere kada se sastanu u Bruxellesu na Vijeću EU – gdje im je posao da oblikuju buduću putanju Europske Unije.

New York Times piše da je u Francuskoj osim energičnog glasovanja za krajnju desnicu promovirana još jedna agenda, daleko od uobičajene brige konzervativnih birača: zašto Europa treba razbiti svoju pokornost prema SAD-u, a izgledati prema Rusiji kao snaga za mir i zaštita od moralnog raspadanja. Dok se EU pridružila Washingtonu u osuđivanju ruske aneksije Krima i kaosa koje je prouzrokovalo miješanje pro-ruskih separatista u istočnoj Ukrajini, europski desničarski populisti su zahvaćeni  oprečnom groznicom entuzijazma za Rusiju i njenim predsjednikom gdinom Vladimirom Putinom.

Čak i među grupama krajnje desnice, simpatije prema Rusiji i sumnja u Washington su u sklopu taktike: usmjeravanje na “grebanju” za povratak moći iz birokracije EU, domoći se svakog uzroka koji ih dovodi u sukob sa kreatorima politike u Bruxellesu i konvencionalna mudrost europske elite. No, oni također odražavaju opće razbijanje javnog povjerenja u uvjerenja i institucije koji su dominirali u Europi od kraja Drugog svjetskog rata, uključujući i odnos sa SAD-om.

Neki europski fanovi Rusije, pogotovo oni sa religijskim sklonostima su privučeni Putinovom slikom mišićavog neprijatelja homoseksualnosti i dekadentnih zapadnih pravaca. Drugi, poput Aymeric Chauprade, savjetnik za vanjsku politiku lidera Nacionalne fronte Marine Le Pen, su motivirani više geopolitičkim kalkulacijama da naglase rusku ulogu kao protutežu američkoj moći, piše NY Times.

Foto: Remy De La Mauviniere/AP 

Huffington Post piše kako su euroskeptici slavili širom kontinenta neviđenu pobjedu na EU izborima. Post naglašava kako pobjednici sada mogu opet postaviti unutarnje granice država, držati strance podalje od tržišnog rada, ukinuti zajedničku valutu euro i pustiti da njihovi narodi sami idu u globalizirani svijet.

Svjetski mediji o pobjedi nacista: Nacizam se vratio, kako mu se suprotstaviti? | Tacno.net.

Ilustracija

Život je jači od iluzije života, a ako oponenti Snježane Kordić ne uviđaju da u svakodnevnom uzajamnojm ophođenju sa susjedima u praksi potvrđuju načela koja ona znanstveno sistematizira u svojoj knjizi, red je da konačno otvore oči.

Piše: Ladislav Babić

Zadržimo li se na shvaćanjima koja Snježana Kordić u svojoj knjizi „Jezik i nacionalizam“ iznosi o jeziku ovih prostora – a to nisu njena lična, već shvaćanja svjetske ingvističke znanosti od koje se hrvatska lingvistika svojim purizmom implicitno distancira – ona su krajnje jednostavna:

a) jezik je neutralno sredstvo sporazumijevanja

b) jezici koje tretira knjiga bazirani su i standardizirani na štokavštini

c) oni su uzajamno razumljivi, tj. – nije potreban prevodilac za uzajamnu komunikaciju

d) to nisu četiri jezika već jedan policentrični jezik, što znači da unutar njega postoje varijante (hrvatska, srpska, bosanska, crnogorska)

e) svaka varijanta razvija se nezavisno od druge, što međutim ne implicira njihovo jezičko udaljavanje – uslijed svakodnevne komunikacione povezanosti ljudi Regije

f) kao jedan (policentrični) jezik, on u znanosti ište jedno ime

g) to ime je „srpskohrvatski jezik“ i ni na koji način nije povezano sa Jugoslavijama, bratstvom i jedinstvom, komunizmom, međunacionalnim odnosima i ostalim smicalicama koje koriste protivnici tog naziva. Potječe od njemačkih lingvista (19. stoljeće) i obuhvaća krajnje granice njegove proširenosti

h) narodi i pojedinci mogu svoj jezik zvati kako mu drago, što ne može utjecati na njegovo znanstveno ime

i) znanost se rukovodi objektivnim činjenicama, dok je laicima dozvoljen subjektivni pogled na jezik podržan kvaziargumentima koji nemaju znanstvenu težinu (politička korektnost, nacionalni osjećaji, nacionalistički šovinizam, kratkoća naziva,…)

j) znanstveno imenovanje jednog, policentričnog jezika kojima se služe neki narodi regije, ni na koji način ne niječe njihovu etničku različitost, odnosno činjenicu da se radi o raznim narodima

k) u svijetu je poznato „bezbroj“ primjera da se različiti narodi služe jednim jezikom, kojeg jednako imenuju

Postavlja se pitanje oponentima Snježane Kordić, od kojih prevladavaju laici koji knjigu nisu ni vidjeli a kamoli pročitali, u čemu je problem? Što to gospođa Kordić navodno natura Hrvatima, a vidljivo je da i u drugim sredinama buja mišljenje kako se i njima nešto natura? Odriče li im pravo da imenuju jezik svojim nacionalnim imenom? Odriče li njihovu nacionalnu posebnost u odnosu na srodne narode Regije? Stotinama stranica argumenata, činjenica poduprtih citatima stranih i domaćih znanstvenika (koji su do nedavno tvrdili sasvim suprotno!), njeni osporavatelji suprotstavljaju ništa stvarnije, ništa objektivnije no – njihovo neprihvaćanje!

Dva nivoa činjenica prevladavaju u postojećim jezičkim razmiricama. Onaj o povodljivosti većine nacionalnih korpusa za prihvaćanjem neznanstvenih tvrdnji, induciran prevladavajućim nacionalnim ludilima i potican od nacionalističkih elita, je jedan. Suprotstavljen mu je nivo hladnog, metodičkog, argumentiranog i racionalnog znanstvenog pristupa, toliko stran većini koja se još koliko jučer uzajamno klala „po šumama i gorama naše zemlje ponosne“. Koji će od njih prevladati? Eto, ni ja nekako ne prihvaćam zakon gravitacije, no – jeli moj lični stav dovoljan za dezavuiranje Newtonove knjige (dapače, znanstvenika lično, kao što se to čini sa osobnošćuSnježane Kordić), u kojima su fizikalno ozakonjene činjenice kojima se protivim, ali im se svakodnevno pragmatično povinujem? Čisto je licemjerje na verbalnoj razini izražavati suprotne stavove no ih se koristi u praksi. Predlažem puristima, kako bi uravnotežili svoj poremećeni moralni habitus, da u javnoj – ličnoj ili medijskoj – komunikaciji sa svojim prekograničnim susjedima, to čine isključivo uz pomoć prevodioca. Zadnji pokušaj, preko titlovanja srpskih filmova, bio je ismijan od većine hrvatske javnosti.

Život je jači od iluzije života, a ako oponenti Snježane Kordić ne uviđaju da u svakodnevnom uzajamnojm ophođenju sa susjedima u praksi potvrđuju načela koja ona znanstveno sistematizira u svojoj knjizi, red je da konačno otvore oči. A najuporniji među njima neka se točku po točku, sažeto kao što je učinjeno u tekstu, izjasne – što im to natura Snježana Kordić? Još točnije, svjetska lingvistička znanost.

Što natura Snježana Kordić? Kratki kurs za osporavatelje | Tacno.net.

Branka Mihajlović

31.05.2014

Filip Balunović je politolog iz Beograda mlađe generacije. Obrazovao se u Beogradu, Istanbulu, a master studije završio na Evropskom institutu u Nici. U intervjuu za RSE komentariše izborne rezultate za Evropski parlament – šta za budućnost Evropske unije (EU) znači prodor evroskeptika radikalno desne poput francuskog Narodnog fronta i partije leve orijentacije poput grčke Sirize? Da li bi u ovakvoj Evropi jedan Hitler imao šansu da uđe u Evropski parlament?

RSE: Pročitala sam jedan vaš tekst u kome ste izveli jedan vrlo hrabar zaključak: “Mi danas živimo jedan mali, izolovani socijalizam, u kome se ruše nasilno podignuti zidovi nacija, rasa, etnosa i religije. Prerano je objavljen, od strane nekih teoretičara, kraj socijalizma i pobeda neo-liberalizma”. Da niste malo preterali?

Balunović: Naravno da sam preterao, ali to je i bio cilj. Kada sam pomenuo teoriju, za koju mislim da je pala u vodu zajedno sa ovim poplavama, mislio sam na Fukujaminu teoriju o kraju istorije, u kojoj je liberalni kapitalizam odneo pobedu nad socijalizmom. Mislim da će se u liberalnom kapitalizmu ovakve stvari sve češće dešavati. Ovakve stvari se inače često dešavaju i postoje mnogobrojne studije koje pokazuju korelaciju između političke agende koja se implementira u sistemu liberalnih kapitalizama i prirodnih katastrofa, nesreća koje dolaze kao posledica nekih sistemskih nedostatak i neulaganja u infrastrukturu, u kojoj se naravno, pogotovo u perifernim zemljama kapitalističkog sistema, kakva je Srbija, ne ulaže jer ta ulaganja nisu profitabilna sa stanovišta dominantne ideologije.

RSE: Da li su se zaista srušili zidovi nacija, rasa, etnosa i religije? Da li je to vaše iskustva i kao volontera u Srbiji?

Balunović: Mislim da jesu, makar za trenutak. Mislim da je to najvidljiviji u Bosni i Hercegovini, gde su ti zidovi etnosa i religija najviše podignuti u prethodnih 20-tak godina, ali i ovde. To je proizvod nekih iskustava i nekih priča koje sam čuo. Tako su u jednom autobusu, gde su bili Zvezdini navijači, bili i neki momci iz Sarajeva, koji su se onda sa tim Zvezdinim navijačima upoznali. Ispitivali su ko je odakle i ko je koje veroispovesti. Ispostavilo se da su svi različite veroispovesti, ali su svi složno otišli da grade bedeme u okolini Beograda.

Mislim da su to neki simbolični znaci. Naravno da nismo srušili sve zidove koji su podignuti, ali mislim da u mnogome ta neka simbolička važnost i simbolička snaga pojedinih događaja u ovakvim prilikama može da dobije na značaju u nekom narednom periodu. U tom smislu mislim da, ako ništa, onda smo se za pedalj izdigli iznad onoga u šta smo bili uvučeni u prethodnih 20-tak godina.

RSE: Mislite li da je to jedan trenutni bljesak ili zaista verujete da će to imati svoje refleksije i u godinama koje dolaze?

Balunović: I na početku 90-tih su ljudi mislili da su sukobi trenutni bljesak, pa su se onda izrodili u nešto što je postalo karakteristično za sećanja svih ljudi u ovom regionu. Ne kažem da će poplave i solidarnost, koja je pokazana među ljudima, bez obzira na njihovu veroispovest ili nacionalnost, poprimiti te razmere, kao što je taj bljesak u pozitivnom kontekstu, za razliku od prvog, negativnog. Ne kažem da će se to dogoditi, ali mislim da je napravljen neki iskorak i da će se ljudi kroz dve, tri, pet ili deset godina godina sećati ovog vremena kao vremena iskazane solidarnosti, koja je možda u svima bila uspavana prethodnih 20 godina. Možda je vreme da je probudimo.

RSE: Imate 27 godina. Da li je prava slika mlade generacije ova, o kojoj je bilo reči povodom katastrofe, dakle mlade generacije koja je iskazala izuzetnu solidarnost i požrtvovanost? Ili je slika mlade generacije, slika jedne bespomoćne, dezorijentisane generacije, sa sistemom vrednosti iz 90-tih?

Balunović: Mislim da su obe slike validne, kada se radi o percepciji mlade generacije. Mislim da je druga važna, samo je pitanje koje su okolnosti po sredu i koja će u datim okolnostima isplivati na površinu. Mlada generacija na ovim prostorima jeste izgubljena. Ali ona je u ovakvim trenucima ipak pokazala, na iznenađenje svih, da može da se udruži, ako za tim postoji potreba.

RSE: Šta su nam pokazali evropski izbori? Koji je vaš utisak oko tih izbora, koji se u javnosti ocenjuje kao politički zemljotres. Misli se na uspon desničara. U vezi sa izbornim rezultatima ima i puno dobrih vesti, a najbolja je da je Evropa i dalje ubedljivo glasala za umerene političke opcije koje su dobile do 80 odsto mandata. Da li je tačno da opasno raste rasizam i da su to pokazali izbori pre svega?

Balunović: Mislim da su ovi izbori obelodanili jedan trend koji u EU postoji od samih začetaka krize. To traje gotovo pa i pre toga. Punu deceniju unazad, svedoci smo trenda rasta ekstremne desnice u Evropi. Ono što smatram ovde relevantnim, kada se radi o analizi prethodnih izbora i najvećeg procenta ekstremne desnice u Evropskom parlamentu, jeste to da je deo naroda, koji je izašao da glasa, postao malo umoran od te post-politike. Kada kažem post-politike onda pre svega mislim na to menadžerisanje i puko upravljanje nekakvim birokratskim poslovima, koje je izuzeto od ideologije, a samim tim i od politike.

Ono što su stranke ekstremne desnice u ovom trenutku u Evropi ponudile jeste povratak političkog u politiku. Mislim da su za to ljudi glasali. Naravno da i dalje, između 70 i 80 procenata političkih snaga u Evropskom parlamentu, dolazi iz redova ideološkog centra, centralne levice i desnice. Ukoliko ovo postaje jedan trend, onda je to razlog za brigu.

RSE: Ove izbore, kažu, obeležile su dve pobede – jedna je ekstremne desnice u Francuskoj i ekstremne levice u Grčkoj. Kažu da su pobedili evroskeptici?!

Mari Le Pen

Balunović: I to je pojava koja nije karakteristična samo za ove izbore, već je karakteristična za EU i za ideološki centar u EU, od II svetskog rata na ovamo. To je izjednačavanje radikalne levice i ekstremne desnice. Evropa je u prethodnih 60-70 godina, pa i pre Drugog svetskog rata, pokazala da se više plaši ekstremne levice od ekstremne desnice i da je u krajnjem scenariju uvek spremnija da sarađuje sa ekstremnom desnicom, nego sa ekstremnom levicom. Mari Le Pen je na krilima sveopšteg rasta rasizma i skepticizma spram emigranata odnela i onu pobedu koja je sve, samo ne iznenađujuća.

Mislim da je Siriza prethodnih godina izgradila veoma ozbiljnu partijsku infrastrukturu i mislim da je jedna od retkih, ako ne i jedina partija tipa jedne ozbiljne levica. Ne bih rekao da je radikalna levica. Ona se ne zalaže za izlazak iz EU. U Grčkoj postoji Komunistička partija, koja se zalaže za izlazak iz EU i napuštanje evro-zone. Siriza nije ta partija. Program Sirize tiče se uglavnom odbijanja diktata iz Brisela.

RSE: U Grčkoj je zanimljivo i da je ekstremna desnica Zora, druga po snazi. Ako jačaju evroskeptici unutar EU, da li to znači da se ti evroskeptici, sa desnog i levog boka, mogu u jednom trenutku naći na istoj platformi?

Balunović: Mislim da ne postoji mogućnost bilo kakve političke saradnje između evroskeptične levice i desnice. Videli smo da čak ne postoji ni mogućnost saradnje među evro-skeptičkom desnicom. Videli smo najaveNajdžela Feridža da neće ulaziti u koaliciju sa nacionalnim frontom, najavu Mari Lepen da neće ulaziti u koaliciju, ni sa Zlatnom Zorom, ni sa Jobikom u Mađarskoj. Tu mogućnost bih u potpunosti isključio jer ne vidim ni jedan zajednički imenitelj te zajedničke platforme, pa čak ni taj evroskepticizam, koji se u potpunosti razlikuje na levom i na desnom spektru.

RSE: Jedan od komentara jačanje levice u EU jeste da će sada u Briselu Putin imati svoje sledbenike. Da li je levica, koja je ušla u Evropski parlament, bliska Putinu?

Balunović: Mislim da je to legitiman utisak, ali je to utisak protiv koga levica mora svim snagama da se bori. To je sindrom koji zahvata i nas u Srbiji, da se često leve ideje poistovećuju sa nekim desnim populističkim primitivnim anti-imperijalizmom, koji možemo da čujemo svuda, od nekih umetničkih krugova. Naravno da ne jer svaka levica koja koketira sa Putinom, koketira sa jednom vrstom kapitalizma, koji danas poprima obrise autoritarnog kapitalizma. To je onaj kapitalizam koji danas pokušava da spasi taj kapitalistički sistem u Evropi od njegove demokratske nefunkcionalnosti. To je ono protiv čega levica, uporedo sa borbom protiv evropske birokratije, koja prestavlja kvazidemokratiju, mora da se bori.

RSE: Da li vas plaši jačanje rasizma u Evropi? Da li mislite da su u pravu oni koji kažu da bi čak i Hitler imao šanse da uđe u Evropski parlament danas, sa ovakvim stavovima?

Balunović: Ono gde vidim najizrazitiji rasistički pokret, možda čak i neonacistički, je Mađarska. Ona je jedina zemlja na čijem je čelu Viktor Orban, koji je i sam po sebi, čak i za evropske konzervativce, predaleko desno. Borbu za vlast u Mađarskoj trenutno ne sprovodi direktno, ali dozvoljava stvari kao što su nekakve milicije koje patroliraju selima koje su većinski naseljene romskom populacijom. Orbanova vlast dozvoljava rehabilitaciju mnogih nacista iz vremena II svetskog rata.

Mađarska je istovremeno zemlja u kojoj je na vlasti takva partija, koja je na ovim izborima osvojila preko 50 posto glasova. Nema protivtežu u sebi, nego ima oblik koji je još radikalniji i na nivou je grčke Zlatne zore, bugarske Atake, francuskog Nacionalnog fronta, austrijske i holandske Partije slobode. Mislim da Mađarska u mnogome predstavlja paradigmu za ono što nas moguće očekuje i na nivou nekih drugih zemalja EU. Ne mislim da takav trend može da se primi u većini zemalja EU.

RSE: Šta je s našim regionom?

Balunović: Postoji jedna značajna razlika između našeg regiona i regiona Evrope, utoliko što ekstremna desnica u Evropi monopolizuje prostor gađenjem nad imigrantima. Ono što je ranije bila mržnja prema komunizmu, danas je mržnja prema islamu. U Hrvatskoj je Karamarkov HDZ odneo pobedu, na veoma malu izlaznost, koja je bila oko 24 posto. Mislim da je slična izlaznost bila i u Hrvatskoj i Sloveniji. Hrvatski HDZ, već 20 i više godina, bazira svoju političku agendu na strahu od takozvanog srpskog komunizma ili jugo-komunizma.

Različite su agende ekstremne desnice u Evropi i u regionu. To ne znači da u istim okolnostima, navale emigranata u ovaj region, ekstremna desnica i u našem regionu ne bi poprimila baš one oblike koje ima ekstremna desnica u Evropi. Vidim da je u Sloveniji Janša odneo pobedu.

RSE: Kako vidite Srbiju od desne do leve opcije?

Balunović: U srpskom parlamentu ne postoji, ni pozicija ni opozicija, makar ne ideološka. U srpskom parlamentu, među partijama ne postoje nikakve ideološke razlike, ni kada se tiče ekonomskog, ni političkog programa. Oko suštine se sve naše parije slažu. Sve se slažu oko ekonomskih mera. Sada se i SNS, koja je ranije bila radikalna desnica, pomerila ka centru. I ona je sada za evropske integracije i za ljudska prava. Nikakve razlike između pozicije i kvaziopozicije u srpskom Parlamentu nema.

Filip Balunović

Sa druge strane, postoji sporazum između SNS, iz 2011, sa austrijskom Slobodarskom partijom, što može u mnogome da služi kao reper za ono šta ta partija izvorno jeste. Nikada se rukovodstvo SNS, uključujući i sadašnjeg predsednika republike, nije odreklo tog sporazuma, koje je potpisalo sa predsednikom austrijske Slobodarske partije, partije ekstremne desnice, koja je na ovim izborima bila treća u Austriji i koja je već godinama u nazad vrlo relevantan politički faktor u Austriji. Ono što je ipak interesantno za tu partiju u Austriji jeste da najznačajniji deo biračkog tela te partije jeste srpska nacionalna zajednica u Austriji.

RSE: Kada ste videli rezultate izbora za Evropski parlament, koji je bio osnovni utisak?

Balunović: Osnovni utisak je bio da se Evropi vraća sve ono što je Evropa u proteklih 60 godina nekako potajno ili skriveno bila.

RSE: Konzervativna, pomalo rasistička?

Balunović: To koketiranje konzervativno sa snagama koje su desnije od konzervativizma se obilo o glavu Evropi. Simptomatičan je jedan podatak, a to je da je u telu koje je bilo zaduženo za pisanje Evropskog ustava, onog Briselskog sporazuma, koji je odbijen u Holandiji i Francuskoj, od 105 članova te komisije, koja je pisala Evropski ustav, niti jedan član nije bio ne-belac, ne-hrišćanin i neevropskog porekla. Mislim da ta činjenica u mnogome pokazuje šta Evropa jeste. Ona jeste desna, ona jeste konzervativna. Ono što se na ovim izborima desilo jeste samo jedno sklizavanje još više u desno. Mislim da je Evropa za to sama kriva.

RSE: Budućnost EU?

Balunović: Budućnost EU mislim da je vrlo neizvesna. Ovaj projekat na duže staze ne može da opstane. Mislim da je ovakva Evropa istinska utopija.

RSE: Da li ona ima snage i energije za ozbiljne reforme?

Balunović: Nisam siguran kako bih odgovorio na to pitanje, obzirom da sam neko vreme proveo u Briselu i video kako to funkcioniše izbliza. Mislim da Evropa, ovakva kakva jeste, nije spremna da sebe reformiše jer i dalje misli da je u pravu. Mislim da će promena doći s polja. Ako do promene EU dođe, onda će ona doći izvan evropske birokratije i ta evropska birokratija bit će zamenjena nečim što se trenutno nalazi izvan njenih okvira. Da li će to biti političke snage s levog ili desnog spektra, nadam se sa levog.

Da li bi Hitler danas ušao u Evropski parlament.

povezano

13 godina od 5. oktobra AUDIO

povezano

Vidimo se u sledećoj katastrofi

Piše: Filip David

Upravo u vreme kada je Srbiju i susedne države zahvatilo nevreme kakvo se ne pamti, obilne kiše koje su dovele do katastrofalnih poplava, umro je u dubokoj starosti Dobrica Ćosić, pisac, ”otac nacije”, kako su ga često nazivali. Uz njegovo ime još za života, a i povodom smrti spominjani su epiteti kao ”div među piscima”, ”srpski Tolstoj”, a jedan od njegovih prijatelja, savremeni pesnik, napisao je kako ”ima duboke simbolike i u tome što se njegova smrt poklopila sa najnovijom kataklizmom Srbije koju je opevao”.

Iako postoji poslovica ”O mrtvima samo najlepše”, ne može se prećutati, niti treba, ona mračna, važna uloga koju je Dobrica Čosić odigrao u savremenoj srpskoj istoriji. Ovaj pisac koji je bio u stalnom dosluhu i sa visokom politikom, isprva kao Titov miljenik, komunista, potom rankovićevac, predvodnik nacionalne inteligencije, blizak Miloševiću, jedno vreme i predsednik SR Jugoslavije, najbolje oličava različite faze kroz koje je Srbija, u Jugoslaviji i posle raspada Jugoslavije, prolazila.

Stavljajući ovog trenutka na stranu ocenu njegovog književnog stvaralaštva, koje je svoju popularnost (…) dobijalo pre svega kao tobožnja istorijska istina o patnjama i stradanjima srpskog naroda, ostaje njegov javni i publicistički rad, njegove dnevničke knjige u kojima se na jedan direktan način izlaže suština srpskog nacionalnog pitanja koje je sa godinama svoga autora i stvaranjem nove srpske države dobijalo na gorčini, opasnom političkom autizmu i izlivima mržnje prema susedima

Iz njegovog šinjela izašli su neki od glavnih protagonista mračnog perioda raspada Jugoslavije: Rašković, Karadžić, Mladić. Za sve njih Dobrica je bio vrhunski autoritet, savetnik, učitelj, neko uvek prisutan na sceni ili iza scene u rešavanju ”srpskog nacionalnog pitanja”.

Stavljajući ovog trenutka na stranu ocenu njegovog književnog stvaralaštva koje je svoju popularnost, ali i predimenzioniranu umetničku vrednost, dobijalo pre svega kao tobožnja istorijska istina o patnjama i stradanjima srpskog naroda, ostaje njegov javni i publicistički rad, njegove dnevničke knjige u kojima se na jedan direktan način izlaže suština srpskog nacionalnog pitanja koje je sa godinama svoga autora i stvaranjem nove srpske države dobijalo na gorčini, opasnom političkom autizmu i izlivima mržnje prema susedima.

Crnogorcima je crnogorstvo, prema Ćosićevom ubeđenju, ”Kominterna odredila kao nacionalni identitet”, a ono, ”kao srpski problem muti nam civilizacijske energije i stupanje u višu razvojnu fazu”. ”Crnogorstvo je danas najžešći i najbolniji izraz antisrpstva. Ti prevernici i otpadnici, crnogorski, ustaški mrze Srbe.” Crna Gora je ”strahovito primitivna zemlja i narod neradan”.

Za Makedoniju i Makedonce takođe ima samo reći prezira i mračne budućnosti: U svojim dnevnicima predviđa brzu propast Makedonije: ”Skoplje će najdalje za deset godina biti glavni grad Albanaca…Ta srpsko-kominternovska tvorevina se neminovno raspada. Ne žalim je. Bila je antisrpska i u titoizmu…Na lažima stvorena makedonska nacija, morala je da se raspadne pred silinom albanske volje da stvori svoju ‘Veliku Albaniju”’.

Istorija i vreme daće konačan zaključak o liku i delu Dobrice Ćosića. Ali iz sadašnje perspektive gledano on je ličnost koja je svojom retorikom i uticajem samo uvećavala razlike i nesporazume. U susednim državama ime Dobrice Ćosića vezuje se za najgori period u međusobnim odnosima, za vreme razdora, zločina, sveukupne tragedije u kojoj Dobrica ni najmanje nije nevini posmatrač

Za Albance piše kako su varvari, ”civilizacijski ološ”, a Americi želi što pre propast, bilo nekom prirodnom katastrofom ili da je neko (Rusi?) gađa atomskim oružjem. Ovoj staračkoj mrzovolji koja se pretvara u neskrivenu mržnju, nema suzdržavanja, nema ograničenja.

Istovremeno pronalazi razumevanje i za najgore zločine: ”Srpski ratni zločin u Srebrenici je osveta za muslimanske zločine u Podrinju. Osveta se ne pravda, ali mora da se istinito tumači. Da se desetostruko ne uvećava. Nisu li Srbi bili primorani na svirepost? U verskim i građanskim ratovima svirepost je zakonita… mi smo dobar svet. Činimo zla kada moramo i kada nas obmanu da je to sa nekom svrhom. Mi ne mrzimo iz strasti kao Hrvati; ni iz ubeđenja kao Nemci; ni iz podmukle inferiornosti kao Albanci.”

Nezadovoljan što se njegove nacionalističke fantazije ne ispunjavaju željenom brzinom, svoje ogorčenje okreće i prema sopstvenom narodu: Pored hvalospeva Ćosić o Srbima piše i ovo: ”To je narod očajnika, lopova, lenština, prostaka, nemoćnika koji životare i čekaju gore…Biće potrebno nekoliko decenija da se ovaj lenji, primitivni, iskvareni narod pretopi u radan, prosvećen i građanski odgovoran narod.”

Bilo da se nalazio uz samu vlast, bilo kao predvodnik nacionalističke opozicije ili u samom vrhu vlasti, Čosićev uticaj bio je veliki. Veliki uticaj znači da je imao i veliku odgovornost. U delima Dobrice Ćosića, posebno onim dnevničkim i publicističkim, ogleda se jedna svađalačka, mrziteljska Srbija, u mnogoćemu antievropska i patrijarhalna, koja kao da je greškom zakoračila u novo doba.

Sa njegovim odlaskom završava se jedna tragična epoha u istoriji Balkana. Priča o Dobrici Ćosiću jeste priča o zloupotrebljenom uticaju i moći, o velikoj odgovornosti intelektualaca za počinjene zločine

Istorija i vreme daće konačan zaključak o liku i delu Dobrice Ćosića. Ali iz sadašnje perspektive gledano on je ličnost koja je svojom retorikom i uticajem samo uvećavala razlike i nesporazume. U susednim državama ime Dobrice Ćosića vezuje se za najgori period u međusobnim odnosima, za vreme razdora, zločina, sveukupne tragedije u kojoj Dobrica ni najmanje nije nevini posmatrač.

Sa njegovim odlaskom završava se jedna tragična epoha u istoriji Balkana. Priča o Dobrici Ćosiću jeste priča o zloupotrebljenom uticaju i moći, o velikoj odgovornosti intelektualaca za počinjene zločine.

Jedan od najumnijih Srba, arhitekta svetskog glasa i sjajan pisac Bogdan Bogdanović dalekovidno je napisao još 1991. godine: ”Jer ako je neko na sebe uzeo ulogu ‘oca nacije’, i učitelja, pa je svoju decu poučio kako da postanu najomraženija i najbednija nacija na svetu, taj ne samo da nije dobar otac i dobar učitelj no je samo ružan san, privid, prikaza, prizrak, duh, zao duh. A ako je tako, zašto ne bi bilo tako, onda mu ostaje još da nas novom navalom svojih zveketavih reći pouči kako ćemo na kraju i sebe same omrznuti i popljuvati. A koliko se razabiram u stranputice njegove htonijske duše, ni taj nam klimaks drame neće biti uskraćen.”

Ovome se, kao zaključku, nema šta dodati.

Odlazak ”oca nacije” | autograf.hr.